Početna Sadržaj Tekstovi i kolumne Henrih VII

Henrih VII

1094
0

Današnji tekst posveæujem najveæem srpskom piscu Borislavu Pekiæu. Posveæujem ga mom duhovnom uzoru, vrcavom hronièaru i odvažnom Argonautu koji je, sputan našim strahovima, predrasudama i kobnim podelama, èitav život plovio tragajuæi, u Edenu na istoku, za izgubljenim Zlatnim runom da bi nam ga, kad veæ sami nismo mogli, nekako ponovo vratio.

Posveæujem ga hodoèasniku, atlantiðaninu i neumornom graditelju koji u Vremenu èuda, osuðen i zatvoren, usamljen, dobija èudnovatu snagu da skine plesan sa graðanske klase u povlaèenju, koji iskopava Nove Jerusalime da bi, posle svih Uspenja i sunovrata, posle Pisama iz tuðine i Dnevnika, morao da beži od rastrovanog civilizacijskog Besnila i besmisla kao od Upokojenih vampira u nama, nalazeæi smiraj u fantazmagoriji o Vremenu reèi, gde æe, sumnjajuæi u sve što nam je nametnuto, ipak ustati u Odbranu i poslednje godine koje su nam pojeli skakavci. Ustaæe jer su i godine naše, a ne samo skakavci.

Uveren da je sve prolazno i, samim tim, razumljivo, on na našu istoriju gleda kao na tragièan bilans. Sentimentalne povesti carstva pohlepe, interesa i zloèina, koja nije samo puki budžetski izveštaj uspinjanja crnoberzijanaca i probisveta do vlasti i moæi, veæ je mnogo više, nezabeleženo predanje o poniženom i obespravljenom malom èoveku koji, bežeæi od kolektivnog ludila i zloèina, pokušava, gurnut u ponor, padajuæi sve niže, da maše rukama ne bi li nekako nauèio da leti. To je poslednji pokušaj umornog èoveka da najzad naðe smisao i shvati život kao uporno Sizifovo guranje kamena uz brdo, i njegovo iskreno uverenje da se sva tajna života nalazi baš u tom guranju. Ko to shvati lakše podnosi sve životne nedaæe. Osmehnite se. Iza brda zapravo ne postoji ništa, i to mnogi još nisu otkrili. Zbog tog vašeg osmeha vredi živeti. Leonardo da Vinèi je to znao pre svih.

Pekiæ piše o Henriju VII Tjudoru knjigovoði meðu kraljevima i kralju meðu knjigovoðama, povuèenom, neupadljivom, neèujnom, štedljivom i škrtom državniku s licem i dušom bankarskog èinovnika koji je imao ideju o državi kao trgovaèkom preduzeæu. Promuæurni i preduzimljivi vladar je plevio zemlju, umesto od nepotrebnih i rðavih glava, od nepotrebnih i rðavih zakona, obièaja, navika i navada. Put njegove vladavine je bio mnogo duži, ali svakako trajniji i uspešniji. (Nasuprot olako obeæane brzine poèetnika za imetak ili imalaca za poèetak). Knjigovoða meðu kraljevima izveo je uspešnu finansijsku i administrativnu transformaciju, osigurao ekonomski preporod posle dugogodišnje krize i propadanja i poveo trezvenu spoljnu politiku koja se oslanjala na braène ugovore, a ne na mraène ratove. (Mi smo u miru gubili ratove, a u mraku brakove). Pobrinuo se da ga uspesi ne koštaju skupo, da, kako kažu, dara ne ubije meru. (Pohvale MMF birokrata našim reformatorima ubile su našu proizvodnju). Pametni državotvorac novu finansijsku politiku je zapoèeo vraæanjem oduzetih poseda. (Zakon o denacionalizaciji još nije donet, što govori da još nema pameti u državi). Umesto da uteruje poreze i guši bune, postavio je fiskalnu politiku u službu privrednog oporavka. (Naše birokrate grade kuæu od krova i dižu poreze kad se pripremaju bune). Skromni kralj nije svoje veèeri provodio u lokanju s besposlenim dvorskim pajtašima i ðipanju sa sumnjivim dvorskim damama, nego u kontroli raèunskih knjiga koje su mu svakog dana krajem dana podnošene. (O našim malograðanima na vlasti koji ðipaju po TV ekranima, modnim revijama, koncertima i igraju pred siromašnim graðanima fudbal i košarku, ne vredi ništa reæi. Stidno je svako nemanje stida). Povrh svega, kralj je zaveo rigoroznu budžetsku štednju. Tako grofa od Oxforda globi sa 10.000 funti što ga je suviše bogato ugostio. (Zamislite koliko bi se budžet napunio sa globama za letenje privatnim avionima za Abu-Dabi na novogodišnje praznike, te navodna službena putovanja po svetu radi šopinga i provoda ili letovanja na egzotiènim ostrvima). U raèunovodstvenim knjigama njegovog liènog domaæinstva sve je bilo uredno registrovano i to je bila, kako piše Pekiæ, èista poezija cifara. (Privatni raèuni naših reformatora su takoðe èista poezija i nije èudo otkuda tolika zaljubljenost u neuspešne reforme). Henrih VII je prvi kralj Engleske, kažu istorièari, koji je shvatio da se poštovanje podanika može zadobiti samo unapreðivanjem njihovog ekonomskog stanja. Nijedan vladar nije bolje razumeo istinu da je blagostanje majka moæi. (Njega nisu hvalili MMF i Svetska banka). Snaga njegove diplomatije nije ležala u oružju, nego u novcu. Venèanjima kæeri i skupocenim nakitima kupovao je saveze, pošto je izraèunao da je to mnogo manja investicija od voðenja rata. On je monetarno oružje koristio ne samo da uveæa svoju moæ, nego da smiri sve neprijatelje države. U njegovom konceptu politike uspešna ekonomija je finalni cilj dobre politike. Zato se u privrednom oporavku oslonio na trgovce i poslovne ljude, dok je sebiène, pohlepne i nepouzdane barone sklonio u stranu. (Naši baroni su došli sa fakulteta i instituta, neko iz inostranstva i nemaju nikakvo privredno iskustvo). Mnogi su slabo poznavali zemlju kojom treba da vladaju.

Od svih njegovih uspeha najveæi je – obnova nacionalnog samopouzdanja ozbiljno narušenog graðanskim ratovima. Uspeo je Englezima da ulije veru i ljubav prema svojoj naciji i državi toliko da je jedan italijanski diplomata tog vremena iznerviran pisao kako Englezi misle da nema drugih ljudi sem njih i druge zemlje osim Engleske. (Sreæa njegova da nije tada bilo helsinških i drugih odbora, sigurno bi bio osuðen za širenje nacionalne mržnje i morao bi na program kulturne dokonfominacije i denacifikacije). Ukoliko bi istrajao na svojim nacionalnim oseæanjima šamarala bi ga lièno Nataša Kandiæ sve dok ne prizna svoje genocidne namere.

Kad je umro državi je ostavio ogromne prihode i oslobodio je svih dugova iz prošlosti. Reformatori kada pobegnu iz zemlje ostaviæe rasprodatu privredu i pustoš. Jednom reèi, Henrih VII je bio najbistriji kralj engleske povesti kome ta titula nije priznata zato što Englezi ne mare za bistre ljude. Sad mi je lakše. Nismo ni mi Srbi baš najgori. Naš generalni problem traje veæ nekoliko vekova i ogleda se u tome što srpska pseudoelita nema jasnu viziju razvoja države. Ako ne rade za interese strane države, onda su zaokupljeni sami sobom i svojim materijalnim interesima tako da sve nacionalne i državne interese zloupotrebljavaju. Prošli despotski režim je bio autistièan i pokušavao je da se suprotstavi globalnim istorijskim tokovima. Zbog toga je morao da propadne. Današnji malograðani na vlasti su dobili zadatke koje ispunjavaju da bi se dodvorili moænijima od sebe. I oni æe pasti jer nemaju utemeljenje u sopstvenom narodu. Srbiji je potreban duhovni i privredni preporod. Posle svega napisanog ostaje nam jedino da se zapitamo: gde je naš Henrih VII?

Beograd, 15.10.2002. god.