AMERIČKI RATOVI I POSLOVNI CIKLUS (ili Hegemonija dolara i američki ratovi)
Moglo bi se reći da su u prošlom stoljeću gotovo ostvarene vizionarske ideje uspješnog zagovornika američke ekspanzionističke politike s početka 20 stoljeća, senatora iz američke države Illionis, Alberta Beveridge-a. „Sudbina nam je unaprijed odredila našu politiku – svjetska trgovina mora biti u našim rukama. Naši trgovački brodovi moraju biti na svim oceanima. Američki zakon, američka civilizacija moraju biti prisutna širom svijeta, čak i na onim najudaljenijim mjestima kojima vlada mrak neznanja i primitivizma – ali i taj ostatak svijeta ostaje radostan i sretan zahvaljujući moći koju nam je podario Bog.” (“Američka sudbina“,1900, autor Albert J. Beveridge, op) Citat je ovo iz jedne od najvećih oda imperijalizmu „The America’s Destiny“, eseja napisanog u vrijeme američke okupacije Filipina povodom čega je senator Beveridge, između ostalog, rekao: „…zahvalimo svemogućem Bogu što nas je odredio Njegovim izabranim narodom, da kao takvi vodimo svijet u novi preporod…Filipini su nam vrata za sav Istok …a s one strane Filipina nalazi se neograničeno kinesko tržište…“.(govor senatora Beveridge-a u Kongresu SAD, 09.siječnja 1900. povodom „filipinskog pitanja“).
Supremacija Sjedinjenih Američkih Država u svjetskom gospodarskom a posebice financijskom sustavu, od kraja Drugog svjetskog rata, ostvarivala se putem dominantnog učešća američkog dolara u svim vidovima međunarodnih financijskih transakcija. Danas se valuta Sjedinjenih Američkih Država koristi u 85% svih transakcija u svijetu i čini 76% strukture svjetskih međunarodnih pričuva. Na hegemoniji dolara, pod kontrolom američke središnje banke, temelji se gospodarska i vojna moć današnje jedine svjetske sile. Fenomen dolarske globalizacije ili dolarske vladavine svijetom, rezultat je geopolitičkih promjena koje se u svijetu odvijaju od samog početka dvadesetog stoljeća kao i promjena u svjetskom monetarnom sustavu izvršenih u drugoj polovici prošlog stoljeća. Sveukupnost ovih promjena omogućile su Sjedinjenim Američkim Državama da postanu ne samo vodeća ekonomska sila svijeta, već i pokretač ili “lokomotiva” globalne gospodarskog aktivnosti.
Svoju gospodarsku nadmoć, Sjedinjene Američke države počele su graditi koncem 19. i početkom 20. stoljeća aktivnim sudjelovanjem u procesu dekolonizacije britanskog i ostataka španjolskog i nizozemskog imperija da bi postupno bivše kolonije stavljala u sferu svojih geopolitičkih interesa. U duhu postulata na kojima je počivala britanska imperija (zagospodariti morskim putovima, svjetskim sirovinama i međunarodnom bankarstvom) i Sjedinjene Američke Države za jačanje svoje financijske i vojne premoći, svoju politiku nacionalne sigurnosti vežu, gotovo isključivo, za osiguranje jeftinih izvora sirovina i jeftine radne snage. Ove ciljeve u početku postiže mirnom ili vojnom okupacijom bivših, poglavito, britanskih kolonija. Tako su u dvadeseto stoljeće, Sjedinjene Američke Države zakoračile okončanim američko-španjolskim ratom, vođenim za stjecanjem neovisnosti Kube i započetim novim američko-filipinskim ratom, koji je završio krvavom okupacijom Filipina. Zatim su slijedile političko-ekonomske okupacije Latinoameričkih država, dva velika svjetska geopolitička rata u prvoj polovici prošlog stoljeća, nakon čega se u šezdesetim godinama događa vijetnamski rat. Od sedamdesetih godina prošlog stoljeća domaći izvori nafte više nisu bili dostatni za podmirenje ogromnih potreba Sjedinjenih Američkih Država za „crnim zlatom“, zbog čega svoju, sve više, financijsku nadmoć, omogućenu promjenom svjetskog monetarnog sustava, ova velesila održava valutnim spekulacijama i ratovima oko cijena sirovina, nadasve cijenama nafte i ponekim manjim regionalnim ratom na Srednjem istoku.
Većina spomenutih ratova vođena je ne samo zbog ovladavanja jeftinim sirovinama i jeftinom radnom snagom, već su bila i način izlaska američkog gospodarstva iz poslovnih ciklusa kada su se ovi nalazila u fazi recesije, a posebice rješavanja problema nezaposlenosti u SAD – indikatora što opredjeljuje ishod predsjedničkih izbora. Troškovi vođenja regionalnih ratova SAD-a bili su stavka koja su najčešće opterećivali više savezničke zemlje nego SAD.
Zahvaljujući superiornosti svog vojno-industrijskog kompleksa, potvrđenoj u Drugom svjetskom ratu, Sjedinjene Američke Države su uspješno izišle iz gospodarske krize koja je započela krahom burze 1929. Kraj Drugog svjetskog rata Sjedinjene Američke Države dočekuju s nezaposlenošću koja je 4,5 puta manja nego u predratnom razdoblju i s 100% iskorištenosti svojih proizvodnih kapaciteta prema 75% iskorištenosti prije rata. S druge strane Oceana, ratom su razoreni europski saveznici i ratom oslabljeni SSSR. Konferencijom na Yalti 1945.godine, svijet biva podijeljen između gospodarski moćnih Sjedinjenih Američkih Država i ratom oslabljenog SSSR-a. Europski saveznici, kako je Churchill znao isticati, “izbačeni” su sa političke scene svijeta. Kao najveći pobjednici Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Američke Države započele su prilagođivati veliko svjetsko tržište svojim interesima. Ogromnim investicijama na europskom kontinentu, u okviru Marshallovog plana iz 1947 (Program za obnovu Europe), pozicioniraju se u Europi i stvaraju sebi, za doglednu budućnost, veliko i unosno tržište roba i usluga. Godine 1947. američke naftne kompanije podmirivale su polovicu potreba nafte na zapadnoeuropskom tržištu. Stvaranjem hladnoratovske atmosfere (1941-1991.), ubrzo nakon okončanja rata, Amerika se prihvatila imperativa da svojom vojno-zaštitnom prisutnošću (NATO), ponajprije u Europi, štiti svijet od “sovjetske prijetnje” ili “zajedničkog neprijatelja”- komunizma. U takvom međunarodnim okolnostima, Sjedinjene Američke Države više nisu imale niti moralnih, niti političkih barijera, u građenju međunarodnih trgovinsko-pravnih, ekonomskih i financijskih struktura i njihovom stavljanju pod svojom kontrolom. I upravo na ovim temeljima započinje razdoblje građenja hegemonije dolara u svijetu, dolara kao svjetske rezervne valute.
.Godina 1957 drži se godinom početka prve poslijeratne američke recesije izazvane više od desetljetnim neinvestiranjem u modernizaciju domaćih industrijskih kapaciteta. Američka industrija stagnira, a nezaposlenost je u porastu. I američke rezerve zlata bile su u stalnom padu, posebno ubrzanom nakon 1958 godine. U isto vrijeme, nekomunistička Europa, već od 1951, a posebice od 1958 od kada djeluje u novo organiziranom obliku gospodarske suradnje- Europska ekonomska zajednica, razvija se s gospodarskom produktivnošću gotovo dvostruko većom od produktivnosti ostarjele američke privrede. Razlog velikog gospodarskog uspona nekomunističke Europe, nije bio samo u formiranju velikog slobodnog europskog tržišta, bez carinskih plaćanja i uvozno izvoznih ograničenja među državama ovog tržišta, već i u otpočinjanju iznimno uspješne trgovinske razmjene sa zemljama u razvoju. Već 1960 godine, izvoz Europske ekonomske zajednice je i relativno i apsolutno premašio izvoz SAD-a, njegov se udio u svjetskom izvozu povećao s 19% u 1953 na 26% u 1960 godini. I zemlje u razvoju su, u tom razdoblju suradnje s Europom, bilježile najviše stope svoga gospodarskog razvoja.
Gospodarsko zaostajanje američkog gospodarstva rješava se pobjedom koncepcije Vijetnamski rat(1964-1976) kao “rat bez pobjednika” s ciljem osiguravanja što dugotrajnije proizvodnje u ratnom dijelu gospodarstva i velikog trajnijeg prometa obveznicama na Wall Street-u. Ogroman i rastući američki proračunski deficit (početkom 60-tih godina iznosio je USD 3 mlrd, a 1968 godine ogromnih USD 25 mlrd) bio je financiran, ne nametanjem poreza američkim građanima, već isključivo tiskanjem dolara putem velikih prodaja obveznica američkog ministarstva financija. Europa je kupovala ove, po visini kamata, atraktivne obveznice dolarskim sredstvima koja su se, u ogromnim količinama, nagomilala u službenim rezervama europskih središnjih banaka (fenomen eurodolara). Po pravilima važećeg međunarodnog monetarnog sustava, ogroman deficit domaće potrošnje bio je praćen slabljenjem dolara prema drugim valutama, što je Europu i druge trgovinske partnere Sjedinjenih Američkih Država stavilo u poziciju da financiraju američke ratne troškove
Nova recesija u Sjedinjenim Američkim Državama dogodila se 1969 godine, a u svibnju 1971 ostvaren je i prvi mjesečni trgovinski deficit na tekućem računu SAD-a. Da bi spriječio kolaps međunarodnog financijskog sustava (službene zalihe zlata SAD-a bile su za oko 75% manje od službenih obveza) tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Nikson u dogovoru sa skupinom od deset najrazvijenijih zemlja svijeta (G-10), u kolovozu 1971 godine, na iznenađenje svijeta, objavio je službenu obustavu konvertibilnosti dolara u zlato, tako da inozemni vlasnici više nisu mogli pretvoriti svoj papirnati novac u zlato. Ovim sporazumom, poznatim po nazivu Smithsonski sporazum, dolar je ostao bez zlatnog pokrića a vrijednost dolara se od tada utvrđuje na svjetskom deviznom tržištu. Izbacivanje zlata, kao mjere vrijednosti, iz svjetskog monetarnog sustava, nije zaustavilo odljev privatnog kapitala iz SAD-a ni nakon izvršenih dviju devalvacija dolara, u 1971. I 1973.godini. Naprotiv, u samo mjesec dana, nakon izvršene druge devalvacije dolara, dolar je izgubio na vrijednosti u odnosu na njemačku marku 40%. Vraćanje povjerenja u dolar postalo je pitanje broj jedan nacionalne sigurnosti Sjedinjenih Američkih Država.
Da bi se povećala tražnja za dolarima, dogodio se arapsko-izraelski rat, poznat pod nazivom “Yomkipurski” rat započet u listopadu 1973.godine, okupacijom Izraela od strane Egipta i Sirije. U znak protesta zbog podrške koju su SAD pružile Izraelu, OPEC donosi odluku o smanjenju proizvodnje nafte, i uvodi poznati embargo na izvoz nafte u SAD i u Nizozemsku. Ove odluke neizbježno, koncem 1973.godine dovode do nastanka prvog naftnog šoka, u kome je OPECI povećao cijenu sirove nafte za 400%, s 4$ na $ 16 po barelu. Ostvareni enormno visoki prihodi Saudi Arabije od, ipak, izvezene skupe nafte (fenomen “petrodolara”), su preko banaka New Yorka i Londona, ulagana u različita, po prinosima atraktivna financijska sredstva denomirana u dolarima. Prema “International Currency Review” od 6.siječnja 1991, od ukupnog iznosa viškova rezervi zemalja OPEC-a, 70% je bilo ulagano u američke dionice, obveznice i nekretnine. Od tog iznosa, a riječ je o svoti od $57 milijardi, 60% se odnosilo na ulaganja izravno u financijske institucije Sjedinjenim Američkih Država i Velike Britanije. Sama zarada od nove cijene nafte, bila je dostatno velika da, nakon skupog i riskantnog projekta velikih naftnih kompanija u istraživanju nafte u Sjevernom moru (zalihe nafte kod naftnih kompanija doista su bile na niskoj razini), sada i proizvodnja ove nafte bude visoko profitabilna. Vrijedno je napomene da je, tada, SR Njemačka željela biti neutralna u ovom arapsko-izraelskom ratu, nedopuštanjem SAD-u da šalje vojnu pomoć Izraelu iz njemačkih vojnih baza. SAD su se tome usprotivile, istodobno dopuštajući neutralnost Velikoj Britaniji zbog čega Velika Britanija nije bila pod naftnim embargom.
Naftni šok iz 1973/1974 omogućio je jačanje vrijednosne pozicije dolara, ali se pokazao katastrofalnim za dalji svjetski industrijski razvitak i likvidnost. Godine 1974-1975. bile su godine globalne recesije. Europa, visoko ovisna od uvoza nafte, bila je bila drastično pogođena. Bankroti, visoka nezaposlenost, zastoj industrije, transporta, poljoprivrede, propast njemačkih banaka i kriza njemačke marke, inflacija od 8%. U Europi nezadovoljstva stanovništva dovode do pada europskih vlada, među kojima je bila i vlada Willy Brandta. Zaustavljen je gospodarski napredak zemalja u razvoju. Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda, 1974.godine ukupan je deficit razmjene roba i usluga svih zemalja u razvoju bio četverostruko povećan u odnosu na deficit 1973. Otpočeti novi val zaduživanja ove grupacije zemalja doveo je već u 1976.godini do sedmerostrukog povećanja deficita, što je sve skupa dovelo do povećanja inozemnog duga zemalja u razvoju na preko 600 milijardi dolara u presudnoj 1982.godini.
Novi rat, i ovoga puta rat cijenama nafte, ali bez regionalnog konflikta, dogodio se 1979.godine, samo tri godine nakon započetog oporavka Europe od posljedica prethodnog naftnog šoka. Uzrok novom naftnom šoku nalazio se sada u strahovanju da bi dogovorena suradnja između zemalja Europske ekonomske zajednice i zemalja u razvoju u pogledu izvoza europske tehnologije u zemlje u razvoju i izravnog pristupa europskih zemalja nafti zemalja u razvoju, na kome su do kraja insistirale Njemačka i Italija, mogla ugroziti vladavinu petrodolarskog sustava. Da je strahovanje bilo opravdano pokazao je pad vrijednosti dionica američkih banaka na njujorškom Wall Sreet-u koncem 1976.godine. I američka središnja banka bila je primorana intervenirati da bi spriječila dalji pad vrijednosti dolara. “Kriza povjerenja” u dolar počela se razvijati u rujnu 1976. nakon što je na godišnjoj sjednici Opće skupštine Ujedinjenih naroda pročitana Rezolucija 85 nesvrstanih zemalja iz Kolomba koja je pokazala da postoji politička volja za jakim savezništvom zemalja proizvođača nafte i europskih industrijskih zemalja, a možda i Japana koja je konačno kulminirala u njihovom prijedlogu da se oformi nova međunarodna banka za investiranje. Tijekom 1978. dolar je izgubio 15% u svojoj vrijednosti u odnosu na njemačku marku i druge vodeće valute, a u 1979. cijena zlatu dostigla je rekordnu razinu od $ 400 za uncu. Uslijedila je iranska revolucija, izazvana šahovim odbijanjem da britanskoj naftnoj kompaniji produži ugovor o eksploataciji nafte a isti ponudi Nijemcima i Francuzima. Izaziva se umjetna nestašica nafte i cijena nafte se gotovo utrostručuje. Politika visokih kamatnih stopa koju počinje provoditi američka administracija zadala je konačan udarac trajnijem gospodarskom oporavku svijeta.
Posljednji rat cijenama nafte iz 1990. bio je praćen invazijom Iraka na Kuvajt, a imao je isti uzrok, kao i prethodni: spriječiti ulazak europskih kompanija na Srednji istok nakon pada Berlinskog zida budući da je Irak odbio ponudu da Sjedinjenim Američkim Državama preda suverenitet nad svojom naftom. Uslijedilo je razorno bombardiranje Iraka u operaciji “Pustinjska oluja” u veljači 1991. Neposredno prije početka ove operacije, tadašnji predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Bush u svom izvješću kongresu o stanju nacije izjavio je: “Svijet dakle može iskoristiti prigodu sadašnje krize u Perzijskom zaljevu za ostvarenje dugogodišnjeg sna o novom svjetskom poretku”.
Stvarni troškovi ove vojne operacije ostali su nepoznati američkoj javnosti. Pod snažnim pritiskom Sjedinjenih Američkih Država, Njemačka, Japan , Kuvajt i Saudi Arabija obećali su sudjelovati s 54,5 milijardi dolara u troškovima Pustinjske oluje. Kako prihodi u američkom proračunu nisu smanjeni, to su prilozi saveznika prikazani kao “izvan- proračunska sredstva”. Ogroman priljev stranog novca tijekom prvih mjeseci, u kojemu je i 6,6 milijardi dolara koje je Njemačka platila u gotovini, vjerojatno je značajno doprinio porastu američkog dolara, koji je samo nekoliko tjedana prije toga pao na najnižu razinu poslije Drugog svjetskog rata, na 1,44 njemačke marke.
Sredinom 2002.godine, američki predsjednik G.W. Bush, najavio je skorašnji početak rata izjavom da se napušta politika „Jakog dolara“: Dolar će potražiti svoju pravu vrijednost djelovanjem tržišnih snaga, bez obzira da li će ili ne ovladati trošenjem, oživljavanjem proizvodnje, ili obnovom svoje proizvodne baze“.Dolar je otpočeo s padom koji će još potrajati. Slijede i događanja na njujorškoj burzi, famoznome Wall Street-u.
Izravno financiranje prijetnje trećim globalnim ratom, zbog malog broja saveznika, snositi će cijeli svijet koji ulazi u globalnu stagnaciju, s vrlo izglednim povećanjem inflacije, i neizbježnim visokim cijenama nafte. U takvim okolnostima, ostaje Kina i zemlje jugoistočne Azije koje, prema sadašnjem stanju stvari, imaju najviše izgleda da vremenom preuzmu ulogu pokretača globalnog gospodarstva. Ostaje se nadati da će, i „stara“ i „nova“ Europa, dakle Europa, kao poluotok azijskog kontinenta, ipak, uspjeti ostvariti suradnju sa svojim prirodnim zaleđem. A to će jedino biti moguće u novom svjetskom monetarnom sustavu, koji neumitno slijedi unatoč, kažu, do sada najvećem prisustvu američkih pomorskih snaga u Južnokorejskom moru, i zračnih dakako. Ili kako je sve to, povodom inauguracije politike slabog dolara, nazvao američki predsjednik, „tržišnim snagama“.
Gordana Maras, neovisna ekonomistica
Zagreb 17. ožujka 2003
Objavljeno POSLOVNI TJEDNIK,01.04.2003
