Početna Sadržaj Izdvajamo GINTER GRAS

GINTER GRAS

1049
0

Moralo se reći
Spiegel | 10/04/2012

 

To nije velika pesma, ni brilijantna politička analiza. Ali oskudni redovi koje je Ginter Gras objavio pod naslovom „Šta se mora reći“, jednom će se ubrajati među njegove najuticajnije reči. One označavaju prekretnicu. U njima se nalazi rečenica koju više nećemo moći da izbegnemo: „Nuklearna sila Izrael ugrožava ionako krhki mir u svetu“. Ova rečenica podigla je pravu buru. Zato što je tačna, i zato što ju je izgovorio jedan Nemac, koji je uz to i dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Zato što ju je izgovorio Ginter Gras. Preuzeo je na sebe zadatak da izgovori ovu rečenicu u ime svih nas. Zakasneli razgovor je počeo.

To je razgovor o Izraelu i o tome da se Izrael sprema za rat protiv Irana, čiji predsednik Mahmud Ahmedinedžad preti da će zbrisati Izrael sa lica zemlje. Izrael je zemlja već godinama okružena neprijateljima, od kojih joj neki negiraju pravo na postojanje – često nezavisno od njene politike.

To je rat koji bi svet mogao da gurne u ponor. Kada o tome progovori Nemac, tema razgovora mora biti i nemačka odgovornost. Gras je znao da će biti optužen za antisemitizam. To je nešto sa čime računa svaki Nemac koji kritikuje Izrael. „Politički nekorektni antisemitizam“, odmah mu je pripisao Mathias Döpfner, šef izdavačke kuće Springer, koji umišlja da je jedini nadležan da komentariše izraelsko-nemačke odnose. Gras je mogao očekivati i to da će se za njega odmah naći i mesto u rehabilitacionom centru za nemačku istoriju, u odeljenju za ostarele topovske momke.

Ali Gras nije ni antisemit ni nemači istorijski zombi. On je realista. On osuđuje nuklearni potencijal Izraela, „koji nije podložan nikakvoj kontroli“, kao i nemačku vojnu industriju koja Izraelu isporučuje podmornice opremljene za nošenje nuklearnih bojevih glava. Pun gnušanja odriče se „licemerstva zapada“ koje je – to čak nije morao ni da kaže – oduvek jedini model našeg ponašanja prema Bliskom istoku, od Alžira do Avganistana.

Ginter Gras je napisao i neke besmislice. Kao na primer da je dugo ćutao i da više neće da ćuti – „ostareo i poslednjim potezom pera“ – kao da bi time drugi trebalo da se osete slobodnima da nešto kažu. Ovo i nije baš tako dobro formulisano, kao ni stihovi koji govore o namerama Izraela da potpuno razori Iran, o čemu Izrael uopšte ne razmišlja. Mogao je ovaj tekst bolje da prilagodi temi mogućeg napada Izraela na Iran. Ali uprkos svemu, dobro je ukazao na hitnost rešavanja čitave stvari.

Neko konačno mora da izađe iz senke izjave Angele Merkel, koju je ona dala prilikom posete Izraelu u septembru 2008, rekavši da je sigurnosti Izraela deo razloga postojanja Nemačke kao države. A da ne bude nedoumica, dodala je: „Pošto je to tako, onda u slučaju nužde ne možemo ostati samo na praznim rečima.“

Helmut Šmit je dodao da se oseća odgovornim za bezbednost Izraela, što je, po Ginteru Grasu, jedna „razumljivo osećajna, ali budalasta izjava koja može imati izuzetno ozbiljne posledice“. Kada bi došlo do rata između Irana i Izraela, „onda bi prema njegovoj izjavi i nemačka vojska morala da se pridruži“. Izrael od tada Nemačku, uz SAD, smatra zemljom na koju može da se osloni.

Uz podršku Amerike, gde predsednik pred nove izbore mora da osigura podršku moćnih jevrejskih lobija, i uz onu iz Nemačke, gde je suočavanje sa prošlošću u međuvremenu poprimilo i vojnu dimenziju, Netanijahuova vlada svojim pretnjama ratom vuče za nos celi svet: „Netanjahuov Izrael upravlja globalnim događajima kao nijedna mala zemlja pre nje“, napisao je izraelski list Haaretz. Od cena nafte do terorizma – svet ima dovoljno razloga da se plaši izraelsko-iranskog rata.

Niko ne tvrdi da Iran poseduje atomsku bombu. Niko ne zna da li Iran radi na proizvodnji takve bombe. Amerikanci čak smatraju da je Iran svoj nuklearni program obustavio još 2003. Međutim, Izrael više ne želi samo da osujeti iranski napad atomskom bombom, već da spreči mogućnost da Iran tu bombu napravi. Izrael želi da prestane da se bakće sa ovim problemom, sličnom onome koji je Amerika imala sa Sadamom Huseinom. Amerika je smatrala da mora da dokaže da njihov protivnik raspolaže oružjem za masovno uništenje. Takvi dokazi, kao i takvo oružje nisu nađeni u Iraku. Onda je američka vlada te dokaze izlažirala.

Izrael je svetu nametnuo logiku ultimatuma: on ne želi da dokazuje da Iran ima atomsku bombu. Neće da dokazuje ni da Iran takvu bombu uopšte pravi. Izraelska doktrina glasi da Teheran ne sme dopreti do takozvane „zone imuniteta“. Izrael zato preti napadom pre nego što Iran svoja atomska postrojenja ukopa toliko duboko, da nijedna američka bomba ne bi mogla da dopre do njih.

Izrael sa Iranom igra partiju pokera, u kojoj obe strane dobijaju, pod uslovom da ne dođe do rata. „Ludak iz Teherana“, tako se po ulicama izraelskih gradova naziva iranski predsednik. Ali Ahmedinedžad nije ludak. On hoće da zadrži svoj položaj i zbog toga guši opoziciju: krvavo je ugušio masovne proteste pre tri godine, a mnogi opozicioni političari su se našli u zatvoru.

Ahmedinedžad svesno krije svoje nuklearne namere. On profitira od ove strateške dvosmislenosti, na isti način kao i Izraelci od pretnji ratom. Obe zemlje se na neki način uzajmno ispomažu uvećavajući svoj uticaj daleko iznad svojih stvarnih moći. Na perverzan način, ove dve zemlje su se zbližile u tom odnosu međuzavisnosti. Vreme je, kao što je Gras napisao, da se insistira na tome „da vlade obe države dozvole neometanu i stalnu kontrolu, kako izraelskog nuklearnog potencijala, tako i iranskih nuklearnih postrojenja od strane nadležnog međunarodnog tela“.

Iran je već pod pritiskom zbog sankcija. Vreme je da se i na Izrael izvrši pritisak. I onaj ko to kaže ne pokušava „da relativizuje krivicu Nemaca, istovremeno okrivljujući Jevreje“, kao što tvrdi Döpfner. Ovde se ne radi o istoriji Nemačke, već o opstanku sveta.

 
Autor je izdavač nedeljnika Der Freitag, u kojem eksperimentiše sa novim formama učestvovanja čitalaca i povezivanjem interneta i novina. Njegova redovna kolumna u Spiegelu nosi naziv Im Zweifel Links (U slučaju nedoumice, skrenite levo).

 
Jakob Augstein, Spiegel, 06.04.2012.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 10.04.2012.