Početna Sadržaj Osvetljenja G 17 PLUS – KO je sledeći na redu

G 17 PLUS – KO je sledeći na redu

892
0

Svako ko prikupi dovoljnu podršku moše da se kandiduje, ali kandidat za predsednika stranke odlučuje ko će biti u njegovom timu
Suzana Grubješić, funkcionerka G 17 Plus

Izborne stranačke skupštine uvek su prava prilika da se pokaže dostignuti stepen razvoja demokratskih odnosa u našim političkim strankama. Osim nekoliko retkih izuzetaka, uglavnom vezanih za izbore u Demoktratskoj stranci, stranačke skupštine su u našim političkim prilikama dobro organizovane političke predstave na kojima nema nikakvih nezgodnoih i nepredviđenih iznenađenja, jer izborne stranačke mašinerije prethodno dobro obave svoj deo posla, obezbeđujući pomoću dirigovanog glasanja apsolutnu dominaciju stranačkih oligarhija. Ali u pripremi samih Skupština događa se da na svetlo dana izađu do tada prigušeni unutar-stranački sukobi i razmimoilaženja. I kao po pravilu radi se o pitanju demokratije i demokratskih odnosa u našim političkim strankama.

Već je opšte mesto svake ozbiljne analize aktuelne političke i stranačke scene da u našim strankama vlada jednoumlje, klijentelizam, autoritarni i apsolutistički princip rukovođenja i hronično nepštovanje utvrđene demokratske procedure. Autoritarnost u našim strankama vezana je za uspostavljanje apsolutne i neprikosnovene dominacije njihovih predsednika i predsedničkih oligarhijskih koterija i klijentelističkih grupa. Svako ko i pokuša da dovede u pitanje neprikosnovenost stranaćkog vođe doživeće da veoma brzo bude izložen orkestriranoj hajci i političkoj likvidaciji, i to bez stvarne mogućnosti da i pokuša da odbrani svoje političko stanovište. Za tu priliku se uvek koristi poznati argument da svako iznošenje sukoba i različitih mišljenja u javnost slabi politički kapacitet stranke i narušava njen inače veliki ugled. Tako se i stvara atmosfera partijske čutljive večine i koja samo služi da potvrđuje već unapred donete odluke.Nije onda ni čudno što se naše stranke neumitno pretvaraju u privatna politička preduzeća i firme stranačkih lidera koji čvrsto drže akcije tih firmi u svojim rukama.

Takav antidemokratski pristup se više i ne krije u našem političkom životu, već postaje normalno i prihvatljivo da – kao što je to sada slučaj u stranci G-17 Plus – jedini kandidat za predsednika Mlađan Dinkić ima posebno ovlašćenje da predloži ili tačnije rečeno imenuje listu kandidata za potpredsedničke funkcije i članove Predsedništva, bez obzira na predloge utvrđene u toku same predizborne kampanje. U obrazloženju ovako shvačenog stranačkog imenovanja se kaže da je kandidat za predsednika stranke ipak ograničen stranačkim predlozima, zaista se radi o velikom stepenu demokratičnosti u stranačkim izborima. A šta se dešava kada se predsednički kandidat ne obazire na predloge iz stranačke baze.Ne dešava se ništa neočekivano, samo kandidat za neku od funkcija koji nije baš po volji stranačkom mandataru neće biti imenovan a samim tim i neće o njemu ni biti nikakvog izjašnjavanja. Ovako postavljena neograničena predsednička ovlašćenja se brane tako što se navode primeri iz državne uprave a da se pri tome zaboravlja da stranka nije ničija privatna firma ili deo činovničkog državnog aparata, već da je ona pre svega izraz i zastupnik opšteg dobra i zastupnik javnog i društvenog interesa. Neograničena ovlašćenja koja poseduju i primenjuju predsednici stranaka imaju za posledicu da se naše stranke sve više pretvaraju u organizacije u kojima preovlađuje poslušništvo, karijerizam, odsustvo kritičkog dijaloga i mišljenja i podaništvo, a sve se to opravdava pragmatičnom potrebom da se stvore uslovi za delovanje efikasnih stranačkih timova u kojima neće biti mesta za lični stav, moralne principe i kritičko mišljenje.

Zato je i sasvim logično i očekivano da Čedomir Antić, doskorašnji član Predsedništv G 17 Plus nije imao šansi u sudaru sa dobro uigranom podaničkom stranačkom oligarhijom. Ponovila se po ko zna koji put ista metodologija i način obračuna sa čovekom koji nije hteo ćutke i bez otpora da pređe preko kršenja elementarnih demokratskih principa. Njemu je zamereno da nije dobar timski igrač, da iznosi u javnost svoje lične stavove i da je previše sklon individualizmu. A uz to je sklon da svoje političke ideje objavljuje u našim časopisima i listovima, što i nije baš mnogo preporučljivo i prihvatljivo. To je već dovoljan razlog da ne bude deo te stranačke oligarhije čiji je jedini zadatak da čuva neprikosnovenost svoga uticaja i brani svoje pre svega materijalne interese. Zato je i njima svako pozivanje na političke ideale i demokratska načela otužno doktrinarstvo i intelektualističko smetenjaštvo i jalovo teoretisanje. U nekim reagovanjima iz funkcionerskih redova Čedomiru Antiću je najviše zamereno što je narušio sveto stranačko i oligarhijsko pravilo i izneo u javnost svoje neslaganje sa nedemokratskim načinom predlaganja i izbora u stranci G 17 Plus. Iznošenje stavova o kršenju demokratske procedure van stranačkih okvira smatra se za neoprostivo narušavanje dobro poznatog stav da se svaki sukob i nedoumica moraju rešavati u toplom i bezbednom stranačkom okrilju, a svako narušavanje ovog aksioma i uspostavljene stranačke idile samo doprinosi slabljenju stranke. Ne urušava i razara stranku čutanje, podaništvo i aminaštvo već je slabi iznošenje argumentovanog kritičkog suda o poništavanju demokratske procedure i demokratskih principa.

Suštinski problem našeg političkog života je sadržan u sve izraženijem rascepu između društva u kome se veoma mukotrpno uspostavljaju i razvijaju demokratski odnosi i institucije i političkih stranaka koje ostaju zarobljene u svom prevaziđenom autoritarnom i nedemokratskom ustrojstvu i to bez jasno izražene namere da u svom načinu delovanja i organizovanja ugrade nove i savremene demokratske institute i principe.Ta očita protivrečnost postaje sve izrazitija prepreka za formiranje i brži i sveobuhvatniji razvoj demokratske političke kulture.

I predizborna događanja u stranci G-17 Plus samo potvrđuju ovu ocenu ali i pružaju dovoljno dokaza da se i ona zatvara u svoju stranačku autoritarnu ljušturu, bez namere i odlučnosti da se otvara prema demokratskom razvoju društva. Ovu sada jasno ispoljenu tendenciju totalitarizacije unutar stranke G-17 Plus uočio je i o njoj javno svedočio pre nekoliko meseci Goran Paunović koji je iz stranke odstranjen po poznatoj tehnologiji stranačkih obračuna. “Tamo danas sede dobro plačeni funkcioneri i direktori i logično je da ih stranka zanima onoliko koliko može da im donese lične koristi. Tužno je bilo suočiti se s činjenicom da je stranka koju ste stvarali postaje jedna gramziva, beskrupulozna skupina. Mi smo privukli upravo ljude koji kroz politiku žele da ostvare ličnu korist, a gurnuli su u stranu one koji su pokušavali da ostvare korist za sve građane. Kada su postali dominantni u stranci izgubili smo ugled i glasače. Moja bivša stranka drži više od 1.000 funkcija u Srbiji. Za kratko vreme izgubila je najkvalitetnije ljude“.

U ovim rečima bivšeg funkcionera stranke G-17 Plus sadržina je suština problema sa kojima se sučavaju naše stranke ali i demokratija u našem društvu.To je ona plodna podloga na kojoj izrasta stranačka oligarhija i njena nekontrolisana moć, na odbrani ličnih interesa i materijalne koristi koja se ostvaruje zahvaljujući tome što se preko stranačkih imenovanja i postavljenja stiže do prilike da se ostvare lični materijalni interesi. A upravo se i radi o tome da se utvrdi koliko se zaista iskreno i dosledno poštuje jednom utvrđena demokratska procedura unutar stranke koja se i poziva na demokratske principe. Zato i nije ni malo čudno što je Čedomir Antić doživeo sličnu sudbinu kao i Goran Paunović, u pitanju je isti mehanizam političkog ostrakizma u našim strankama. Samo se akteri menjaju a stranačka mašinerija će učiniti sve da sačuva i uticaj i moć svoje oligarhijske grupacije. I svaki predsednik stranke se grdno vara ako misli da on kontroliše i upravlja tom mašinerijom, on je samo sledeća žrtva na redu a da toga nije ni dovoljno svestan. Stranačke oligarhije tako postaju osnovni razlog i postojanja stranaka, postaju sebi dovoljne i jedino je važno da se ostvaruju profitabilni ciljevi zbog kojih ta oligarhija i postoji.

Čedomir Antić je govoreći o izneveravanju i nepoštovanju osnovnih demokratskih principa govorio o očitoj oligarhizaciji i unošenju autoritarnog načina vođenja stranačkih poslova. “Dinkić može samo da predloži kandidate, a ne i da ih imenuje. Ako je demokrata i ako ima svoju listu onda je trebao da je predstavi na početku kampanje. Dinkić ima pravo da preporuči kandidate ali ne i da ospori nečiju kandidaturu. Ovako se on uzdigao iznad skupštine i potpuno je disvalifikaovao. Prosto mi je čudno da predsednik u bilo kojoj stranci, u demokratskom svetu, može da ima pravo da odredi koji će ljudi biti izabrani na skupštini, a samo nema nedoumice da li će on biti izabran za predsednika. Nisam siguran da su jednoj stranci potrebni samo ljudi koji su direktori, poslanici i ministri,već su potrebni i oni koji su ušli u sve to bez takvih ambicija. Ne mislim da je veliki uspeh biti u manjini, ali mislim da je sasvim logično da u stranci postoji čovek, i da postoji mnogo ljudi koji pokušavaju da razmišljaju bez konteksta boravka stranke na vlasti. Dužnost mi je bila da ukažem na nepravilnosti i kršenje procedure. Ovo je bila veoma dobra, možda i poslednja prilika da se stranka vrati sa autoritarnog kursa. Nisam pokušavao da podelim stranu već sam samo ustao u odbranu principa. Izneo sam svoje mišljenje i ostavio članovima skupštine da sami o tome većaju“.

I kao što to u našim političkim prilikama biva, nikakve rasprave nije ni bilo niti će je biti, jer je Skupština kao svaka disciplinovana bara jedino i sposobna da proguta i odstrani i jedan jedini glas koji je remetio tako harmoničnu sliku stranačkoj jedinstva u kojoj centralno mesto zauzima neprikosnoveni stranački lider. Jedino takva slika se mora poslati u javnost, sve ostalo je mimo utvrđenog scenarija i samo može štetiti stranci jer ona jedino dobro funkcioniše kada u njoj vlada monolitnost i podanička spremnost da se sledi stranački vođa. Međutim, iz ovih reči Čedomira Antića može se prepoznati ono suštinsko pitanje ne samo naše unutar-stranačke demokratije već se njima problematizuje i pitanje shvatanja demokratije i demokratskih odnosa u društvu. Ako se iz političkog odlučivanja isključe demokrtaski principi i pri tome obesmisli demokratska procedura onda kao logičnu posledicu dobijamo apsolutnu dominaciju i vladavinu jedne ličnosti koja onda modeluje stranku kao svoju privatnu klijentelističku organizaciju u kojoj nema mesta ni za kakve demokratske izbore a ni za samu demokratiju.Međutim, uvek se nastoji da se barem ostavi utisak demokratičnosti iako je istinski demokratski legimitet odavno iščileo iz tako shvaćene i primenjivane političke prakse. Zato su naše stranke i pretvorene u privatne lične preduzetničke organizacije i drži ih na okupu samo i isključivo goli interes i mogućnost da se ostvari egzaktna materijalna korist i dobit. Više nego licemerno zvuče reći novog predsednika Stranlke G-17 Plus Mlađana Dinkića da će u stranci sprovesti čistku karijerista i stranačkih profitera.Takva demagoška obečanja daju svi predsednici stranaka posle stranačkih izbora na kojima je tijumfovala upravo lobistička grupa stranačkih karijerista i profitera tako što je obezbedila disciplinovano glasanje na izbornim Skupštinama .Tako će novi izbornom aklamacijom izabrani predsednik stranke G-17 Plus pokazati svoju posebnu doslednost jer bi to bila već koja po redu čistka koju je on sproveo u poslednjih nekoliko godina. Ali to je samo prigodna parada, oni koji su mu smetali na putu uspostavljanja apsolutne komntrole u ovoj stranci već su odstranjeni iz njenih redova. Do koje mere su izvitoperena shvatanja demokratije i političkih odnosa u okviru njegovog neposrednog oligarhijskog okruženja najbolje svedoči veoma originalno shvatanje demokratske procedure, koje je nedavno iznela Verica Kalanović.

“Svi odbori koji su nam dostavili kandidature glasali su za Mlađana Dinkića. Naravno da gospodin Antić ima pravo da se kandiduje, što je i učinio, ali to ne znači da gospodin Dinkić mora da ga stavi na listu tima sa kojim će u narednom periodu voditi stranku. Ako ga gospodin Dinkić ne uvrsti na listu kao kandidata za potpredsednika, o njemu se neće ni glasati. Izjava gospodina Antića da to nije demokratski, prokomentarisala bih rečenicom: na isti način se bira i vrh državne administracije u SAD. Nećete valjda reći da je to nedemokrtaska zemlja“.

Niko razuman neće osporiti način formiranja državne administracije u SAD i radi se o zemlji u kojoj postoji stabilan i razvijen demokratski sistem koji nema nikave stvarne veze sa načinom izbora funkcionera u političkim strankama. U tome je glavno razlikovanje u shvatanju demokratskih principa između onih koji stranku smatraju za organizaciju koja počiva na određenim političkim idejama i idealima i onih koji je shvataju kao obično predvorje za ulazak u državnu administraciju. Jedino ako ova funkcionerka stranke G-17 Plus nije nehotično otkrila prave namere njenog stranačkog vođe da uskoro bude u prilici da imenuje i celokupni državni vrh. Ali ovde se ne bira i ne imenuje vrh državne administracije, pa i njegov izbor je podložan jasno utvrđenoj demokrtaskoj proceduri.Ova stranačka funkcionerka upravo demonstrira preovlađujuće mišljenje naših stranačkih oligarhija da se samo imenovanjem, postavljenjem i slepom poslušnošću može održati i ostvariti njihova monolitnost i postojanost i to je glavna zaloga održanja stranaka na vlasti i u političkom životu. Šta se dešava kada se predstavnici ovako izrazito nedomokratskih shvatanja stranačkog života domognu izvršne vlasti, i mali smo prilike da to iskusimo u ovih nekoliko godina posle rušenja starog autoritarnog režima.

U politici za mene postoje tri sveta principa: politika stranke, poštenje pojedinaca i demokratska procedura. Posle subotnje Izborne Skupštine, G 17 Plus biće samo udruženje sledbenika jednog čoveka, Mlađana Dinkića. Ovim rečima je Čedomir Antić opisao svoju političku poziciju i shvatanje politike kao delatnosti u kojoj se pre svega moraju očitovati i ostvarivati moralni principi, ili rečeno prevaziđenimi staromodnim jezikom, čestitost i poštenje pojedinaca. To su u našim političkim i ne samo političkim dešavanjima gotovo zaboravljene vrednosti. Međutim, jedino ako u našem društvu i političkim odnosima budemo oživeli poštovanje ova tri sveta principa o kojima je govorio Čedomitr Antić možemo prevaziči dominantnu situaciju u kojoj podaništvo stranačkom vođi i ogoljeno sledbeništvo ostaju i dalje glavni uslovi za funkcionisanje i preživljavanje u političkom i stranačkom životu.

Svako pozivanje na fundamentalne moralne i demokratske ideale i ideje u našem savremenom političkom životu se doživljava kao naivnost, anahronost i elementarni nedostatak osećanja za praktičnu politiku. A suštinski izazov našeg vremena i jeste u tome da se politika više ne može voditi samo i isključivo kao izraz efikasne tehnologije osvajanja i održavanja na vlasti. Politika mora u sebi sadržavati i posvećenost osnovnim demokratskim načelilma i idealima. Na taj izazov vremena Čedomir Antić je dao svoj odgovor i platio cenu za takvo tzv. naivno shvatanje politike i demokratije. Ali se ona morala platiti da bi čovek u ovim teškim vremenima sačuvao dostojanstvo i samopštovanje. Vernost svetim idealima demokratije i čestitosti jedino se tako i može dokazivati, ako je čovek spreman i voljan da brani svoje politička i moralan uverenja bez sitnih politikantskih kalkulacija i svestan svih iskušenja pred kojima se on sam i celokupno društvo nalaze.

12 Septembar 2006 godine