Početna Sadržaj Osvetljenja Financijaši moraju osjetiti moć zakona

Financijaši moraju osjetiti moć zakona

730
0

Špekuliranje kao način života

Zašto je financijska kriza koja je uzdrmala svijet bila neizbježna, zašto ju je glasoviti ekonomist John Kenneth Galbraith najavio još 1954. godine i zašto njegov sin, ekonomist James K. Galbraith, sada zahtijeva radikalnu čistku financijskog sektora
Kad se američki financijski sistem srušio i Ameriku – i posljedično svijet – gurnuo u tešku financijsko-gospodarsku krizu, svi su bili šokirani. Odmah zatim su obznanili: To se više neće ponoviti! Promijenit ćemo sistem! Sve nepravilnosti ćemo ukloniti i sve greške popraviti! Malo kasnije su rekli: Tako, sad je opet sve pod kontrolom. Ali problem je, naravno, u tome što nije. Grčka je dokaz da ništa nije pod kontrolom, da su preživjele sve nepravilnosti i greške i da sam financijski sistem nisu promijenili. Ili bolje rečeno: financijski sistem još uvijek vode i kontroliraju oni koji su ga vodili i kontrolirali prije krize – i još uvijek vode i kontroliraju isti financijski sistem kao prije krize. Ubrzo nakon što su ministri financija Europske unije prihvatili onaj famozni, raskošni „stabilizacijski mehanizam“, mediji su otkrili pozadinu i prije svega ulogu Baracka Obame, koji je navodno cijeli vikend pritiskao na europske ministre financija da, za boga dragoga, već nešto naprave i to nešto masivno – i stvarno, ministri financija su nakon toga u sistem upumpali masivnu financijsku injekciju, alias „sistem za osiguravanje stabilnosti eura“, alias bailout. Time su svi skupa samo spašavali sistem koji nisu promijenili. Ne, neće ga promijeniti – samo ga žele spasiti. Pa nek’ košta što košta. Masivnom socijalnom pomoći su ga spašavali da ga ne bi trebali mijenjati.

Pogledajte samo Ameriku, gdje je kriza počela – i pomislite na uzroke za veliku financijsku i gospodarsku krizu, na krivce: jesu li ih uklonili i reformirali? Ma, dajte.

* Jesu li sistem promijenili tako da korporacije, skupa s financijskim konzorcijima ne mogu više financirati političare i njihove predizborne kampanje? Ne.

* Jesu li sistem promijenili tako da sprečava taj fatalni sukob interesa – da, dakle, onemogućuje da direktori, menadžeri i lobisti velikih investicijskih banaka, recimo Goldman Saćsa, postaju visoki funkcionari vlade, recimo ministri financija, i obratno? Ne.

* Jesu li sistem promijenili tako da bonitetnim agencijama koje ocjenjuju rizičnost investiranja u ovu ili onu korporaciju zabranjuje da ih plaćaju korporacije koje one same ocjenjuju? Ne.

* Jesu li sistem promijenili tako da sprečava incest između banaka i njihovih regulatora? Ne.

* Jesu li sistem promijenili tako da komercijalne banke oštro razdvaja od investicijskih, dakle tako da komercijalnim bankama onemogućuje da funkcioniraju kao investicijske banke i da usporedno razvijaju onaj zloglasni neregulirani „bankarski sistem u sjeni“? Ne.

* Jesu li sistem promijenili tako da ljude i javne financije štiti od banaka, dakle tako da to paralelno, hazardersko, fantazijsko poslovanje banaka ne ugrožava više društvo i njegovo financijsko zdravlje i da društvo zbog spašavanja banaka ne mora na masivnu socijalnu dijetu? Ne. Ne zaboravite: zbog spašavanja europskih banaka, koje su zgriješile u Grčkoj, sada po cijeloj Europi najavljuju duboka zadiranja u socijalnu državu, javnu potrošnju, politiku zapošljavanja i uz to recesiju, jer gubitke banaka – i tog „bankarskog sistema u sjeni“ – treba socijalizirati, alias podruštveniti. Špekulativni, deregulirani, hazarderski, takoreći ilegalni novac, koji je iznenada istrunuo, moraju im vratiti porezni obveznici!

* Jesu li sistem promijenili tako da privatne dugove globalnih financijskih špekulanata nije više moguće „konvertirati“ u javne, odnosno državne dugove? Ne.

* Jesu li sistem promijenili tako da država i porezni obveznici više ne moraju spašavati i financirati gubitke dereguliranog, skrivenog, hazarderskog financijskog sektora? Ne.

* Jesu li sistem promijenili tako da se plodovi sveg onog basnoslovnog i rekordnog gospodarskog rasta ne slijevaju samo na račune financijske elite i drugih financijskih špekulanata? Ne
* Jesu li sistem promijenili tako da su sada „derivati“ i drugi mistični, kompleksni financijski „produkti“ podvrgnuti regulaciji? Ne.

* Jesu li sistem promijenili tako da financijskim korporacijama onemogućuje prikrivanje gubitaka i poslovanje/život/špekuliranje/kreditiranje iznad svojih mogućnosti? Ne.

* Jesu li sistem promijenili tako da „zasjenjenim“, dereguliranim, špekulantskim financijskim institucijama onemogućuje kreiranje fantazijskih kredita? Ne.

* Jesu li sistem promijenili tako da – kao što kaže Les Leopold – bankama i drugim financijskim institucijama sprečava da budu „prevelike da bi mogle propasti“, i dalje, jesu li ga promijenili tako da onemogućuje da društvo i njegov financijski sistem u šahu drži šačica financijskih institucija? Ne.

* Jesu li sistem promijenili tako da financijski špekulanti ne mogu više iz kolosijeka izbaciti poduzeća, cijele ekonomije, zajednice i države? Ne, ne i ne.

Ne zaboravite: za svjetsku krizu su rekli da se dogodila „spontano“, a za grčku krizu kažu da je bila umjetno prouzročena, da se dakle radilo o špekulantskom napadu na Grčku. Što, naravno, znači da nepravilnosti prijašnjeg financijskog sistema, koje su svijet gurnule u krizu, nisu samo preživjele, već su još moćnije, još ciničnije, još arogantnije i još destruktivnije nego prije. Taj neoliberalni laišez-faire, koji je slavio prijašnji financijski sistem, sada se konačno pretvorio u oružje za masovno uništavanje. Ali to nije sve: Amerika svoj financijski sistem nije dovela pod kontrolu, što znači da ni Europska unija svoj financijski sistem neće dovesti pod kontrolu – da to napravi, ne bi mogla konkurirati Americi i njenim dereguliranim, fantazijskim financijskim gigantima. Zato smo osuđeni na financijski sistem koji kreiraju i obogaćuju nepravilnosti. Što je pokvareniji, bolje funkcionira. Kad se razboli, troškove pokriva država.

U IME SINA: Američki ekonomist James K. Galbraith, sin legendarnog ekonomista Johna Kennetha Galbraitha, inače veliki protivnik kulta slobodnog tržišta, deregulacije, korporativnog prodora u državu i drugih neoliberalnih ideala, nedavno je komisiji američkog senata, koja istražuje pozadinu financijske krize, poslao dugo pismo o tome „zašto su ‘eksperti’ previdjeli financijsku prevaru koja je pokopala ekonomiju“. Unaprijed se ispričava što se bavi „osramoćenim“ zanimanjem – zanimanjem ekonomista, jer „ekonomisti su teško podbacili u razumijevanju sila koje su uzrokovale financijsku krizu“. Ekonomisti koji su mahali izrazima a la „racionalna očekivanja“, „tržišna disciplina
i „učinkovitost tržišta“, naivno su mislili da će špekulacije stabilizirati cijene, da će prodavači štititi svoj ugled i da su financijske prevare isključene, takoreći nemoguće. Radili su ono što uvijek rade: kad je udarila kriza, ulogu financijskih prevara su potpuno relativizirali. Financijsku krizu nikad ne povezuju s financijskim kriminalom. Razlog više da suradnja između ekonomista i kriminalista bude tako rijetka i da još manje bude ekonomista-kriminalista. I razlog više da regulatori – nadzornici financijskih tržišta – ne otkriju tako lako bilo kakve financijske prevare. William K. Black, ekonomist koji vezu između financijske krize i financijskog kriminala ne skriva, već je razotkriva, kaže: „Banku najlakše opljačkaš ako je imaš!“

Je li financijske prevare moguće zaustaviti? Svakako. Uzorak je, kaže Galbraith, uvijek isti: prevare uvijek bilježe brz rast, uvijek su jako isplative, uvijek su jako profitabilne i uvijek ih certificiraju najslavnije računovodstvene tvrtke, a ujedno uvijek snižavaju standarde i poslove stvaraju na tržištima koja su prije glasila za rizična, ili bolje rečeno – na tržištima koja su prije bila prerizična za pošteno poslovanje. U financijskom sektoru te prevare preuzimaju oblik „relaksiranih otpisa, kombiniranih s prepuštanjem loših investicija još većim luđacima“. Sve to tim luđacima daje „licencu za krađu“ koju potom spretno iskoriste. A budući da se svima čine „dobri“, pravi financijski geniji, oni ubrzo zavladaju na tim tržištima. „Loši igrači potisnu dobre.“ Kad bismo pogledali dokumentaciju financijsko-kreditnih igrača koji su bili upleteni u nekretninski balon, brzo bismo otkrili brojne nepravilnosti, zloupotrebe i prevare – ili bismo utvrdili da dokumentacija, ili neki njen dio, jednostavno nedostaje. Bonitetne agencije, koje su ocjenjivale rizičnost investicija u elemente nekretninskog balona, svoje ocjene su izračunavale i prilagođavale tako da su pogodovale investitorima. „Kvaliteta kredita se slomila jer je sam sistem napravljen tako da se morala slomiti.“ I osiguranja kredita su bila samo blef, što su gospodari tržišta dobro znali, tako da je država, kad je kreditno tržište jednom puknulo, imala samo dvije mogućnosti: da kreditore spasi ili da riskira raspad financijskog sistema, koji se onda širi po cijelom svijetu. A to što su veliki igrači onda špekulirali protiv financijskih instrumenata koje su malo prije toga sami prodavali (i da su jedan drugom podmetali financijske instrumente koji su bili stvoreni za to da propadnu) samo je dio te prevarantske igre.

Ali ekonomisti su slijepi: sve te dionice, obveznice, opcije i derivate i dalje prikazuju kao posve prihvatljive vrijednosne papire koje je moguće kvalificirati po standardnoj formuli rizika i prihoda. Što nije istina: sve ovisi o financijskim instrumentima na kojima se temelji formula. Prije je vrijednosni papir bio pravni akt: „Dobar je bio samo onoliko koliko i pravni sistem koji ga je podupirao.“ U pravnom sistemu koji funkcionira dolazi do prevara, ali one su rijetke. Sada je, naravno, drukčije: u sistemu dominiraju prevare. „Ako sistemom zavladaju prevare, onda nema više temelja za tržište vrijednosnih papira. Vrijednosni papiri postaju smeće. A smeće postaju i institucije koje stvaraju, ocjenjuju i prodaju vrijednosne papire. I ako se ne poduzmu odlučne mjere, smeće postaje i sam pravni sistem.“ Što znači da je financijska kriza samo posljedica „sloma američke pravne države“.

Jesu li davatelji hipoteka, bonitetne agencije, osiguravateljske kuće i nadzorne agencije znali da je sistem financiranja nekretnina prožet prevarom? Svakako, kaže Galbraith. Već i izrazi koje su koristili, recimo „lažljivčevi krediti“, „nindža krediti“, „neutronski krediti“ ili „toksični otpad“ pokazuju da su znali što se događa. Kad bismo slijedili internu elektronsku komunikaciju u kritičnim financijskim institucijama, brzo bismo utvrdili da financijska kriza nije bila spontana, a još manje iznenadna ili neočekivana. Kako da onda ljudima vrate vjeru u financijski sistem? Dobrim ekonomskim vijestima, podizanjem vrijednosti dionica, optimističnim izjavama političara? Ne, kaže Galbraith: treba pogledati u oči prevarama i zloupotrebama – ili će se kriza iz ekonomije proširiti i u politički sistem. „Zemlja je egzistencijalno ugrožena. Ili će pravni sistem obaviti svoj posao – ili tržišni sistem neće biti moguće restaurirati. Treba početi s cjelovitim, preglednim, učinkovitim, radikalnim čišćenjem financijskog sektora i onih javnih službenika koji su iznevjerili povjerenje javnosti. Financijaši moraju na svojoj koži osjetiti moć zakona.“

U IME OCA: Kao što je već rečeno, James K. Galbraith je sin Johna Kennetha Galbraitha, koji je 1954. godine objavio knjigu The Great Crash 1929 – i danas, dobrih 50 godina kasnije, još uvijek je prava ljepotica. Da su je ekonomisti čitali prije 2008, lako bi predvidjeli financijsku i gospodarsku krizu, za koju sada kažu da je bila iznenadna, da je nije bilo moguće predvidjeti i da je bila nezamisliva. John Kenneth Galbratih je, naime, u knjizi The Great Crash 1929 opisao perfect storm elemenata koji su 1929. doveli do velikog sloma burze i financijske krize, a učinivši to, unaprijed je opisao i perfect storm elemenata koji su doveli do financijskog sloma 2008. Jednom riječju: Galbraith je financijsko-gospodarsku krizu, koju ekonomisti našeg doba nisu uspjeli predvidjeti, predvidio već 1954. godine! Paralele između tog i našeg vremena su očite.

* Ni tada nitko nije znao što se događa. Nitko nije znao što se sprema. Svi su bili zadovoljni. Govorili su o tome da je iza njih rekordni broj prosperitetnih godina – i o tome da opet slijedi rekordan broj prosperitetnih godina. Prosperitetu se nije nazirao kraj. Sve je išlo prema gore. Brigama je došao kraj: Depresija kakva je Ameriku mučila 1920., ne dolazi više u obzir! Barem su tako vjerovali.

* I tada su svi bili uvjereni da se ništa ne može dogoditi. Da je sve okej. Da je sve pod kontrolom. Produkcija je cvjetala, prihodi su bili fantastični, biznis je bio primamljiv, nezaposlenih je bilo sve manje, cijene su bile stabilne, vrijednost dionica je rasla, bogati su postajali sve bogatiji – i to brže, nego što su siromašni postajali manje siromašni. Svi su bili uvjereni da žive u dobrim vremenima – najboljim. Usred booma! Kako bi se uopće moglo nešto dogoditi ako živiš u najboljim vremenima i u najboljem sistemu? Lunatičnost koja zgrabi ljude kad misle da se mogu na brzinu obogatiti, bila je bezgranična.

* I tada su svi kupovali dionice. Svi su špekulirali, i bankari i mali ljudi. Svi – čak i pisci, čistači prozora, da ne govorimo o šoferima bogataša, slugama burzovnih mešetara i ženama, koje su se masovno uključile u boom – svi su se razumjeli u dionice. Novac, koji je izdavala centralna banka, Federalne rezerve, bilo je napretek – svi su ga pretapali u dionice. Na sve moguće i nemoguće načine. Amerika je zapala u „orgiju špekuliranja“. Svi su mislili da su pobjednici. Kad nisu kupovali dionice, kupovali su vrijednosne papire, kojih je bilo kao smeća. Špekuliranje je postalo način života.

* I tada je u modu odjednom došlo ulančavanje poduzeća – holding je kontrolirao drugi holding koji je kontrolirao treći holding i tako dalje. Jasno, u modu je odjednom došlo i ulančavanje banaka.

I tada su iznenada počeli kraljevati investicijski fondovi – jasno, kao ni danas, ni tada nisu promovirali nova poduzeća ili povećavali stara poduzeća, već su samo špekulantima omogućili da dionice u starim poduzećima kontroliraju kroz nova poduzeća. Tipični tadašnji fond kontrolirao je vrijednosne papire nekih 500 – ili čak 1000 – različitih poduzeća. Nikad dotad u Americi nije bilo toliko investicijskih fondova. Svi su ih stvarali – banke, burzovne kuće, trgovci vrijednosnim papirima, špekulanti. 1929. godine je svaki dan nastajao novi fond, tako da je vrijednost tih fondova bila jedanaest puta veća, nego dvije godine prije. Pojavljivali su se čak i sponzori investicijskih fondova koji su sponzorirali investicijske fondove, koji su sponzorirali investicijske fondove. Povjerenje u menadžere tih fondova bilo je tako veliko da su ljudi vrijednosne papire preplaćivali. Povjerenje u menadžere je bilo bezgranično iako mnogi nisu imali ni ured – a ako su ga i imali, bio je bez pokućstva. Lansirali su čak i investicijski fond za siromašne, koji su proglasili „najvećom vizijom najvećeg uma Wall Streeta“.

* I tada su vrijednošću dionica naveliko manipulirali – burzovni mešetari su ih napuhavali da budu što atraktivnije. Posrednici su svoje portfelje taktički udruživali da bi dionicima podigli cijenu. Sve je to bio samo iluzionizam s moćnom gravitacijom. Špekulacije su bile tako opasne i tako destruktivne da su burzovni slom i financijska kriza bili neizbježni.

* I tada su svi slavili i uzdizali „financijske genije“. Njihove riječi su bile proročanstva. „Uvjerenje da je tržište postalo osobni instrument tajnovitih i svemoćnih ljudi nikad nije bilo snažnije“. Profesionalni bankari su bili Bogovi, a isto tako profesori ekonomije. Ljudi su mislili da je ekonomija znanost – i da su sigurni. I da su i fondovi sigurni. Zapravo je sve bilo u prezentaciji. U igru investicijskih fondova uključio se i Goldman Saćs, a profesor Irving Fisher je famozno obznanio: „Vrijednost dionica je dosegla visinu koja će biti permanentna.“ Boom će biti permanentan. Ekspertima se činilo da je svijet tik pred evolucijskim skokom naprijed.

* I tada su u Americi stvorili orijaški nekretninski balon. Specifično: Floridu je zahvatio pravi nekretninski boom – tipični špekulativni balon. Ljudi su tada vjerovali svemu – i trebao im je samo razlog da vjeruju. A budući da su svi vjerovali da na Floridi nastaje „američka Riviera“, počeli su kupovati, investirati, špekulirati – cijene zemljišta i nekretnina letjele su u nebo. A onda je iznenada balon puknuo. Gubici su bili orijaški. Istrunulo je jako puno novca. Ali to nikog nije zaustavilo.

* I tada su bili uvjereni da ih od nepravilnosti ili kriza financijskog tržišta štite nadzorni mehanizmi koje su uveli nakon prijašnjih kriza – i tada su, također, ti nadzorni mehanizmi bili sasvim beskorisni, nemoćni i irelevantni. Nisu kontrolirali financijsko tržište.

* I tada su imali svog Nouriela Roubinija. Roger Babson, ekonomist i poduzetnik, je naime 5. rujna 1929. predvidio: „Prije ili kasnije doći će do sloma koji će vjerojatno biti strašan.“ Ono što se dogodilo na Floridi, dogodit će se i na Wall Streetu. „Tvornice će zatvoriti… ljude će izbaciti na cestu… začarani krug stegnut će se do kraja i rezultat će biti teška poslovna depresija.“ To je bilo jedino proročanstvo vrijedno novca.

*Tekst objavljen u Mladini, prevela Sanda Dukić
Piše: Marcel Štefančič Jr