Početna Sadržaj Reagovanja FILM

FILM

1058
0

FILM

„ AVGUST U OKRUGU OSEJDŽ“
Režija : Džon Vels  – 2013

Branko Dragaš, 02.05.2015

Evo još jednog filmskog ostvarenja koje prikazuje da nešto duboko u američkom društvu nije dobro, da nikako ne valja i da mora iz korena de se menja. Ovoga puta pratimo potpuni raspad jedne prosečne porodice iz Oklahome, srednja Amerika, koja je oličena u ocu, pesniku Beverli Vestonu, zavisniku od alkohola, tipu pijanice koji se svakoga dana naliva  i dozira, njegovoj bolesnoj supruzi Vejolet, koja guta velike doze različitih lekova u borbi protiv kancera usta, što je simbolika  svega što će se u porodici dešavati, i sudbinama tri potpuno različite kćerke, koje nose prokletstvo iz same porodice.

Na početku filma razočarani otac, angažujući služavku Indijanku ili, kako on traži od žene da je zovu – starosedeoca Amerike, što je važno za samu poentu završetka filma, izgovara rečenicu od pisca Eliota da je život dug , poklanja knjigu služavki da je pročita i nekoliko puta ponavlja metaforu o kaktusu. Kaktus je simbol Amerike, jer potiće iz nje, ima bodljikave iglice i odlično se suprostavlja suši. To je biljka koja uspeva da opstane u ekstremno toplim prilikama i koja svojim sočnim i mesnatim tkivom stabljike omogućava da preživi u suši.

Film se dešava u nekoliko vrelih dana, junaci se više puta  žale na toplotu i hlade se direktnim naginjanjem nad ventilatorom, pokušavajući da dođu do svežeg vazduha u usijaloj atmosferi otvorenih ljudskih odnosa, razobličavanja svih bolnih istina, gde se ne zna ko će da preživi  ta porodična otkrovenja i potpuni nedostatak životnih sokova, ljubavi ,pažnje i dobrote u izgubljenim ljudskim odnosima. Rekao bih, ljudi kaktusi pokušavaju da se ponovo nekako zbliže i zagrle, da nađu smisao svog izgubljenog života, ali im  lične bodlje egoizma nikako ne dozvoljavaju da se spoje.

Otac porodice nestaje.Kasnije ga policija nalazi mrtvog, utopio se u jezeru i na njegovoj sahrani se okuplja razbucana porodica. Srednja kćerka živi u porodičnoj kući, neudata,nesretno zaljubljena u brata od tetke, koji joj je, zapravo, brat po ocu, operisala je rak grlića materice i ne želi više da ostane u kući za koju je vežu sve nesreće porodice u raspadu.

Najmlađa kćerka je tipična američka luika iz provincije, instant ženska, živi samo za provode, za danas, sada, odmah, hvali se da je to njen izbor, ima starijeg verenika, koji se tri puta ženio, koji je plejboj, vozi ludački crveni Ferari, flertuje sa klinkom od četrnast godina, kćerkom njene starije sestre , i obećao joj je provode na rajskim ostrvima i život u Majamiju, što je toj maloj lucprdi životni san.

Najstarija kćerka je očeva miljenica i neprebolna njegova rana u duši, tvrda i odlučna, svojeglava, koja je pobegla od kuće u svet jer nije mogla da trpi majku, njeno večito kljukanje lekovima, njene priče, prekore i porodicu koja se raspada, udata je za muža koji ne može da je trpi, koji živi odvojeno od nje sa mnogo mlađom ženom i koja je stalno u sukobu sa svojom kćerkom, pripadnicom internet generacije. Ta njena kćerka izgovara za zajedničkom porodičnom večerom , koja se daje u čast preminulog oca,jednu od nekoliko rečenica koje obeležavaju ovaj film, objašnjavajući zašto ne jede meso, kaže da meso životinja ne jede da ne bi pojela i strah.Taj strah od istine ,koja se jede,  dominantan je u čitavom filmu.

Majka je svega svesna i sve zna šta se događa u porodici, što ona nekoliko puta u filmu ponavlja, najveće porodične tajne krije, tajnu da je njena sestra ostala trudna sa njenim mužem, tajnu da su se njena srednja kćerka i njen polubrat zaljubili, prikrivanje razdvojenog života svoje starije kćerke, ali sva ta naknadna pamet i potreba da se za tom svečanom trpezom u čast sećanja na oca , baš tada, na taj način, surovo i bez skrupula, svima saspe istinu u lice, da  napravi incident, da se raseče ta gnojava trulež jedne američke porodice iz provincije, koja se svojom velikom mukom i odricanjem dokopala srednjeg staleža, uokvirena je jednom pričom majke iz njene mladosti, kada je imala samo trinaest godina i kada se zagledala u jednog momka iz mesta, koji je imao prekrasne čizme, pa je ona zatražila svojoj majci da joj kupi za Božić slične ženske čizmice iz izloga, verujuči da će se tako dopasti tom dečku, preklinjala je majku, molila kako to rade tinejdžerke, da bi joj majka za Božić zaista donela upakovani poklon i stavila ga pod jelku, sve sa obaveznom mašnicom, a kada je uzbuđena devojčica ustala i potrčala da otvori poklon, kada ga je razmotala, našla je unutra stare, pohabane, probušene , iznošene, prljave, radničke čizme , sve sa psećim govancem uprljane. Njena majka se divljački smejala nad tim prizorom i dva dana nije mogla da sakrije svoje suze kada bi, zagrcnuta od smeha, pričala o tome.

Te stare i iznošene čizme sa psećim govancem uprljane,  obeležile su čitav njen surovi život bez ljubavi i osećanja, starija kćerka u nastupu besa kaže da  ljubav ne postoji i da možeš da se isto zaljubiš u neki predmet iz kuće, taj smeh njene majke je prati kroz čitav njen skučeni i neostvareni život, posvećen materijalnom sticanju, pa  se nastavio, udajući se za čoveka koji piše pesme i koji je pijanica, takođe iz siromešne porodice, koji je spavao sa roditeljima sedam dana u kolima, jer nisu imala krova nad glavom, da se kotrlja u ponor njihove porodične tragedije.

Ovo je film o propasti američkih pionira. Prvih naseljenika koji su doneli Americi jednu novu energiju, jedno novo poimanje života, jedno surovu borbu za život, preživljavanje, sticanje, tržišno takmičenje, nagomilavanje, otimanje, prvobitnu akumulaciju i stvaranje onoga što se kasnije nazvalo američkim naćinom života.

Umri ili uspeh uzmi! Nema ništa lično, sve je biznis. Ko je jači, taj nameće pravila igre! Novac i moć su osnovna merila vrednosti. Sve su to američki postulati na kojima se razvio današnji neoliberalni imperijalizam, koji je počeo velikim genocidom nad starosedeocima Amerike, pogrešno nazvanim Indijancima, genocidom za koji nikada niko nije odgovarao pred međunarodnim sudovima, uprkos tome što Vašington osniva međunarodne sudove, hapsi, optužujem sudi, kažnjava i stvara atmosferu progona i linča prema određenim narodima. To što je Kongres prošle godine usvojio da se starosediocima Amerike odobri 15 milijardi dolara za sve što im je kroz istoriju urađeno, to je samo licemerno pranje savesti.

Otuda tumačim da je razgovor na početku ovoga filma između oca i služavke, kada on citira Eliota da je život dug, dovoljno dug da se računi za učinjeni genocid tek danas svode, kada otac priznaje da se njegova porodica raspada u alhoholu, bolesti i potpunom međusobnom otuđenju i nerazumevanju, samo potvrda činjenice da su prvi pioniri naseljavanja Amerike platili ceh svoje surovosti, okrutnosti, zločina i opsednutosti materijalnim interesima. Taj pogrešan smer kretanja civilizacije završava se već u trećoj generaciji klasičnim nervnim rastrojstvima i ludilom, koji se kod Krležinih Glembajeva u prvoj generaciji manifestuje, nakon pljačke i ubistva u šumi i otimanja prvog miliona, za koga ideolozi neoliberalizma uporno tvrde da se nikada ne sme postaviti pitanje kako je nastao, koji se kod Ibzena u „Stubovima društva“ pokazuje u svojoj punoj građanskoj bezočnosti, koji se u drami  „Rosemslshormu“ završava samoubistvom, da bi  u „Sablastima“ doživeli svoju porodičnu dekadenciju.

U ovom filmu nema Strinbergove prefinjenosti, niti Berganove analitičnosti filmskih likova, ali je režiser Vels sve to evropsko ili, bolje rečeno, skandinavsko iskustvo  građanskog društva u raspadanju vrlo vešto uspeva da ugradi u američki mentalni sklop prvih pionira, koji počinju, puni volje za životom, da se bore za parče zemlje, čuvena trka iz 1893 godine prikazana u filmu „Tamo daleko“, kada Tom Kruz pobedonosno zabada svoju zastavicu na osvojenoj  zemlji, koju dobija u toj naseljeničkoj trci za posedom, da bi se čitava ta pionirska volja i žudnja za životom završila u očevom alhoholizmu, majčinom gutanju lekova i ludilu porodice u raspadu. Surovi su sukobi likova u filmu jer je surov bio uspon pionira Amerike.

Postoje sjajni delovi majčine ispovesti, majku nadvremenski glumi Meril Strip, izgovorene u trenucima brutalnog saopštavanja istine porodici, kada upoređuje njihovu siromašnu generaciju koja se mučila i stvarala materijalne vrednosti, gubeći niti sa svojom decom, i današnjih mladih ljudi, koji su razmaženi u toj svojoj dosadnoj ispraznosti, bez valjanih motiva za život, instant generacija koja živi u dekadentnom dobu raspada svih moralnih vrednosti, raspada porodica, koji hoće sve odmah da dobiju u tom parazitskom načinu življenja na račun roditelja, koji postaju jedini finansijeri i promoteri svoje dece, robovi sebičnih i nezajažljivih ambicija nezrelih ličnosti bez trunka stida i srama.

Vrunac ovakvog porodičnog odnosa uspešnih roditelja i razočarane dece, imao sam prilike da upoznam prošlog meseca u ispovesti jednog mog nemačkog poznanika, poznatog i priznatog hirurga u penziji, koji je godinama držao sa svojom ženom, takođe lekarkom, uspešnu privatnu kliniku, koji imaju nekoliko nekretnina, siguran konto u banci i velike penzije, roditelja koji su potpuno razočarani ponašanjem svoje četrdesetogodišnje neudate kćerke, što spava do podne i noćima luduje, jer je njena jedina  životna strategija da sačeka da ostareli roditelji umru i da onda, kada njih više ne bude bilo, sve što su oni stvorili za života rasproda i da od tog kapitala bezbrižno živi do kraja života.

U ovom filmu otac i majka postaju svesni da su promašili u vaspitanju svoje dece i očev nagli beg iz tog promašenog života, pismo koje ostavlja ženi gde ide i šta će da uradi, što se otkriva tek pri kraju filma, prirodno se završava njegovim samoubistvom, jer je to njegov poslednji pokušaj da okupi porodicu i da joj pruži priliku da se nad njegovim lešom preispita i pronađe snage za neki novi početak. Majka to  sve jako dobro zna i zato ne želi da oda porodici gde je otac, šta je napisao i šta ima nameru da učini.  Zato ništa ni ne preduzima, jer je to njihov prećutni dogovor da pokušaju da spase porodicu, pa surova i proračunata priča o sefu i gotovini koju majka nasleđuje u slučaju smrti njenog muža samo je pokušaj  begstva od narastajaćih problema i kratki intermeco pred  poslednje sučeljavanje sa tragičnim porodičnim istinama.

Majka je pokušala na toj poslednjoj zajedničkoj večeri da održi porodicu na okupu otvaranjem porodičnih tajni, ali to je bio uzaludan pokušaj lečenja teško obolelog pacijenta.  Vreme je učinilo svoje. Nije se moglo braniti nešto što više nije ni postojalo. Sve se srušilo kao kula od karata i svi ukućani beže iz te uklete i napuštene kuće u svoje još praznije i tužnije živote.

Poslednja odlazi najstarija kćerka, koja pokušava, shvatajući šta se dešava, da spreči majku da bude tako brutalno otvorena i uporna u svom saopštavanju istine, pokušava da majčine frustracije iz detinjstva umiri i ublaži, ali kada u tome ne uspeva, kada spozna da je sve bespovratno izgubljeno, da je kaktus izvađen iz pustinje, da su mu koreni posečeni i da ne može više da preživi, uprkos bodljikavim iglicama što deru ljudku sujetu i čereče glupost, kada shvata da se jedenjem životinjskog mesa progutao i večiti strah, kada shvata  da je surovi smeh njene bake nad tim upakovanim starim, probušenim čizmicama, uvaljanim u pseče govance, zapravo njihov zgaženi porodični život,  smrdljiv i proklet, njoj ne preostaje ništa drugo nego da se odmah pokupi i ode, ne uzimajući  ni stvari, pa njeno kratko zadržavanje na vrhu brega iznad njihove doline i kratak i brz pogled prema putu koji vodi porodičnoj kući, poslednji je pozdrav sa pređešnjim porodičnim životom.

Završna scena odlaska najstarije kćerke u kamionetu na potpuno pustom putu za provinciju je begstvo iz propasti u neki novi svet, pa se ta scena poklapa sa scenom iz filma koji je takođe konkurisao za Oskara  – „Nebraska“, kada otac i sin, isto u kamionetu, hrle svojoj kući, jer su na tom putu uspeli nekako da pronađu sami sebe i da stvore nove ljudske odnose, samo su dokaz da ova porodica nije uspela da pronađe sebe i svoj model zajedničkog života.

Napuštena i očajna majka ostaje u zagrljaju služavke, starosedioca Amerike, koja čita Eliota i dokaz je njegove izreke sa početka filma da je život dug i da se uspeh ne može meriti na kratke staze, makar tim stazama hodale samo tri generacije američkih pionira.

Na kraju, šta možemo naučiti iz ovoga filma?

Njaveće umeće je umeće odgajanja i vaspitavanja dece.
Deca su naše najveće blago, a ne materijalni kapital koga stičemo.
Kapital se stvara i gubi, ali deca prenose nadu da život ima smisla. Deca produžavaju našu veru da je moralan i čist život imao smisla, bez obzira koliko on težak i naporan bio u svojoj svakodnevnici.

Tragedija koja je zadesila nas Srbe, kada smo izgubili vekovne teritorije na kojima su živeli naši preci, bila bi biblijski potopljena u zaboravu potrošačke svakodnevnice da nema dece tih predaka, nas koji baštinimo tu tradiciju, koji pamtimo i prenosimo, koji se borimo i otvaramo puteve našeg spasenja i izbavljenja. Nema više naših vinograda, ogradica, poprekuša, zekanovica, dočića i cijepaca, nema više naših šimljika, baštica, pojata i štala, nema više naših međa oko kojih su se sporili naši stari, sve je to nestalo u vihoru nerazumevanja istorijskih prilika, sve je to prokockano u političkim hazarderskim igrama diletanata na vlasti, sve materijalno je u jednom podmetnutom i ugovorenom stampedu nestalo, ali su ostala deca tih potomaka, koja nose zavet i koja mogu, ukoliko sačuvaju tu prometejsku vatru našeg nacionalnog života, da zapale novi život na planeti.

E, ta iskonska vatra je ono što treba da potpalimo u našoj deci.
Ta njegoševska vatra koja nit dogori niti svetlost gubi.

Beograd, 02.05.2014