Piše: Branko Dragaš
Takmičenja za pesmu Evrovizije više ni nema. Kao što više ni nema istinske demokratije. Sve je postalo opšta farsa. Gledaoci i birači mogu na monopolizovanom tržištu da izaberu između dve partije i tri pesme. Vlast i opozicija su jedno. Služe za zamajavanje građana. Jedni menjaju druge, ali ništa se suštinski ne menja. Samo su građani sve siromašniji i sve ljući. Slično je i sa izborom pesme za Evroviziju. Zapravo, tu nema nikakvog izbora. Možete da se odlučite samo u okviru jedne opcije. U režiji jedne porodice. Ove godine je to bila porodica Kornelija Kovača.
Tako smo prevazišli sami sebe. Bežeći iz socijalističkog jednopartijskog blejanja, dospeli smo u staljinističko plansko konzumiranje jednog te istog. Izbora više nema. Nema sukoba različitih pogleda na svet, mirisa, muzika i ukusa. Sve je postalo jednodimenzionalno. Ove godine obučeno u porodični biznis Kovač. Ako je neki mladi kantautor, talentovan i muzikalan, koji igrom slučaja nije iz porodice Kornelija Kovača, već živi u Kuršumlije, Kosovskoj Mitrovici, Horgošu ili Torontu, imao mnogo bolju pesmu, nego što su te tri iste porodične pesme, on nije mogao da se kandiduje i pojavi za pesmu Evrovizije , jer monopolski sistem to nije dozvoljavao. Tako se uništava sloboda pojedinaca da učestvuje u takmičenju, uništava se konkurentnost koja donosi kvalitet i uskraćuje pravo građanima da biraju u okviru ponuđenih različitih opcija, umesto u okviru jedne te iste ponude.
Pesma za Evroviziju i novi način biranja je samo metafora totalitarnog režima u kome živimo.
I to je glavni problem savremene demokratije koja se pretvorila u vladavinu plutokratije.
Dans je to pesma.
Sutra će to biti nešto drugo.
Ko ne bude slušao ove reći, slušaće huk ulice.
Ulica je najslobodnije tržište.
I tamo se slobodno bira pobednička pesma.