Početna Sadržaj Osvetljenja EU je unija bankara, a ne ljudi

EU je unija bankara, a ne ljudi

666
0
SHARE

Tariq Ali, gost Subverzivnog festivala, u intervjuu za H-alter: U vrijeme kada su studenti mogli igrati veliku ulogu, svaki je student znao da ga nakon završetka studija čeka posao. To nažalost više nije slučaj, ali to isto tako ne znači da se studenti ne bi trebali boriti za poboljšanje postojećega.
Kad su studenti tijekom antiratnih prosvjeda u Londonu 1968. godine probili policijski kordon i krenuli prema zgradi američkog veleposlanstva, predvodio ih Tariq Ali, student iz Pakistana koji je u kolektivnoj ljevičarskoj memoriji ostao upisan kao ikona otpora. Jedan od najpoznatijih ljevičara današnjice rođen je 1943. godine u Lahoreu, u uglednoj intelektualnoj obitelji – majka političarka i aktivistkinja, a otac novinar. U Velikoj Britaniji živi od šezdesetih godina gdje je studirao politiku, filozofiju i ekonomiju na Oxfordu. Ugled je stekao kao književnik, publicist i urednik New Left Reviewa. U Zagrebu je u sklopu Subversive film festivala održao predavanje „U obranu socijalizma" i predstavio knjigu „Sukob fundamentalizama" koja je njegova prva knjiga prevedena na hrvatski.
U Grčkoj se trenutno događa najveća kriza neke zemlje EU. Po vašem mišljenju kako će se ta kriza odraziti na ostale članice?
Sama činjenica da se ljudi u Grčkoj bore za svoja prava je velika i važna za sve jer se i u mnogim drugim zemljama događaju slične stvari, ali im se nitko ne odupire. To je zemlja sa dobrim mirovinskim sustavom, snažnim sindikatima i uopće socijalnim pravima. Njihov život će se potpuno promijeniti ako PASOK progura svoje krizne mjere. Mislim da ljudi osjećaju da im je društvo stavljeno na kocku i da moraju braniti ono za što su se već u prošlosti izborili. Uzvraćaju udarac. Teško je reći hoće li uspjeti u svojoj borbi, a uspjeh će im zavisiti od toga koliko će ljudi uspjeti mobilizirati. Dosad je bio generalni štrajk u Ateni, nekoliko masovnih demonstracija…Bijes postoji u cijeloj zemlji, ali ukoliko se ne pretvori u masovni pokret, nisam siguran da će uspjeti. U ovakvim situacijama test se sastoji u masovnoj uključenosti
ljudi. Ukoliko se njihov broj bude povećavao iz tjedna u tjedan, tek onda će postati prava prijetnja Vladi.
Da li su te promjene moguće bez nasilja?
Ovisi. Nasilje obično prvo koristi država kako bi spriječila promjenu. Revolucionari u Grčkoj se danas okreću nasilju kao obrambenom mehanizmu. Po mom mišljenju prva faza pokreta bi trebala biti pokazivanje snage. Naravno da smrt troje službenika u banci, koji su dio naroda, nije bila namjerna i svakako nije dobra jer daje priliku vladi za još jačom represijom. Zbog toga treba biti jako oprezan. Zalažem se za građenje velikog otpora zbog čije bi masovnosti nasilje protiv njega postalo jako teško. Ljudi koje pokušavate zbaciti s vlasti uvijek koriste nasilje protiv masovnih pokreta. To je slučaj koji se stalno ponavlja u povijesti. Kad se jednom dogodi masovnost, pokret mora uzvratiti udarac. Međutim, u takvom stanju Europa nije bila već dugo i ne mislim da je vjerovatno da će uskoro biti. Ovo što se događa u Grčkoj je zanimljivo, ali zasad prilično iznimno. I druge zemlje su u krizi, ali ništa veliko se ne događa.
Kriza u Grčkoj mogla bi značiti propast eurozone pa sukladno tome raste panika unutar zemalja EU. Slažete li se s mišljenjem da bi propast eurozone mogla značiti i propast EU kao monetarne unije?
Da, to pokazuje da je Europska Unija konstruirana da bude unija bankara, a ne ljudi, i zbog toga je osuđena na neuspjeh. To je unija za stvaranje profita koja se širila jako brzo, a bez alternativnih socijalnih politika. Racionalno gledajući više bi smisla imalo da su Francuska, Njemačka, Belgija i skandinavske zemlje stvorile jezgru Europe sa jasnim socijalnim i ekonomskim politikama koje ne bi bile neoliberalne. I da onda bilo koja zemlja koja želi ući, mora zadovoljiti te uvjete. Ali nisu to napravili, već su usvojili neoliberalne metode pa sad plaćaju cijenu te odluke.
U Hrvatskoj već dugo vlada mišljenje da ne postoji alternativa ulasku u EU, koji se prikazuje kao nešto krajnje sudbonosno. Čitala sam da se umjesto toga zalažete za osnaživanje regionalnih odnosa.
To je jadno. Mislim da su političari u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Sloveniji u suštini isti. I to u terminima korupcije, tj. rastuće simbioze između politike, novca i kriminala. Razlikuju se u stupnjevima, ali je poanta stvaranja ovih novih nacionalnih prostora nakon raspada Jugoslavije u tome da se sada nacionalisti i nacionalne elite bogate. Zalažem za re(kreaciju) zajedničkog prostora, jugosfere, u kojoj bi ljudi opet mogli zajednički raditi, putovati i vidjeti kako mogu promijeniti društva zajedno. Raspad Jugoslavije je tragedija. Da je federacija bila sačuvana i da Tuđman i Milošević nisu bili tako kratkovidni i ludi, regija bi ojačala ekonomski, socijalno i politički. Ova regija je trenutno jako slaba i EU može svima reći ne, što vjerovatno i hoće jer će se oklijevati sa prijemom novih članica nakon ovakve situacije u Grčkoj. Nova forma jedinstva se mora stvoriti iznutra, odozdo, jer su elite toliko opsjednute novcem da ne mogu misliti na budućnost.
Možda sa strane to izgleda kao opcija, ali situacija u regiji je puno kompleksnija od toga, a ljudi u novonastalim zemljama bi to doživjeli kao povratak na nešto staro i loše?
Slažem se da je to uvijek teško, ali mislim da ljudi prije ili kasnije moraju doći do toga. Velika je tragedija da ne postoji ni jedan političar u regiji za kojeg bi se moglo reći da je političar s vizijom. To su ljudi bez vizije koji žive jedino u sadašnjosti i to kako bi se obogatili.
S obzirom da ste bili važan akter studentskog pokreta iz ’68., vidite li potencijalnu revolucionarnu snagu u sadašnjim studentskim pokretima diljem Europe?
Ne vjerujem da studenti danas imaju puno revolucionarne snage. Nedavno je na sveučilištu Middlesex ukinut odjek filozofije, najbolji u Britaniji. Jutros sam dobio e-mail da je sveučilište blokirano. To je super, ali vremena kada su studenti mogli igrati veliku ulogu su bila vremena kada da je svaki student znao da ga nakon završetka studija čeka posao. Imali su samopouzdanje da mogu pokušati promijeniti društvo. To nažalost više nije slučaj, ali to isto tako ne znači da se studenti ne bi trebali boriti za poboljšanje onog što mogu. Živimo u svijetu u kojem je kompeticija važan ideološki moment. Student će razmisliti dvaput ako zna da zbog sudjelovanja u nečemu neće moći dobiti posao u ovoj ili onoj firmi.

Dakle, kapitalizam uspijeva apsorbirati i studentske pokrete?
Nažalost da, ali kapitalizam ne može apsorbirati baš svih i to je njegov problem danas. Jednom će ljudi shvatiti da ovo nije način na koji možemo živjeti i dogodit će se sistemska kriza kakvoj već svjedočimo u Grčkoj.
Da li ovu krizu onda možemo gledati kao još jednu krizu unutar kapitalizma?
Mislim da se radi o krizi koja će trajati neko vrijeme, ali nju će kapitalizam progutati. Osim u slučaju da dođe do alternative, ali te alternative zasad nema.
Alternativu bi trebala proizvesti ljevica. Kako gledate na današnju ljevicu odnosno na budućnost ljevice?
Ljevica zapravo ne postoji. U Njemačkoj, Francuskoj i skandinavskim državama postoje lijeve političke stranke, ali one predstavljaju manjinu. Nema više masovnih lijevih partija koje smo imali prije. Naravno, postoji kritična intelektualna ljevica, ali u pokušaju rađanja ideja i vizija budućnosti, ona u suštini ostaje na teoriji. Međutim, veza između intelektualne ljevice i masovnih pokreta ne postoji jer jednostavno nema mase.
Moglo bi se reći da ljevica danas nema utjecaja na političke procese i ostaje na razini moralnog diskursa?
Mislim da to je istina koja se ne može ignorirati. Velika pitanja koja će se riješiti na globalnoj razini i koja će odrediti budućnost 21. stoljeća su neuspjeh EU, uspon Kine, kompeticija između Kine i SAD-a. Moramo biti na oprezu, nikad se ništa ne može dobiti ukoliko se za to ne izboriš. Tu smo lekciju naučili tijekom stoljeća. Moraš se boriti bilo da se radi o demokratskim, socijalnim, ekonomskim ili bilo kojim drugim pravima.
Socijalizam 21.stoljeća se već neko vrijeme događa u zemljama Latinske Amerike. Može li se Europa uopće ugledati na tamošnje participativne pokrete s obzirom da je teško uspoređivati političke okolnosti?
Europa se dosad nije ugledala na Latinsku Ameriku iako socijalni pokreti tamo traju već dvadesetak godina. To je zato što Europa živi u vlastitom balonu. U svojim esejima i knjigama već dugo zagovaram mišljenje da europska ljevica mora gledati što se događa u Južnoj Americi. To nisu baš revolucije, ali jesu strašno veliki pokreti za socijalne i strukturne reforme društva. Politička svijest u zemljama poput Venezuele, Ekvadora, Bolivije, pa čak i Paragvaja je jako narasla i mislim da su godinama ispred Europe. Južna Amerika je još uvijek u procesu evolucije, postoje participativni pokreti u svim tim zemljama. Sama činjenica da postoji ideja da svaki građanin treba participirati u tome kako će društvo biti organizirano je sama po sebi jako važna. I što je najbitnije, vjerujem da će se teško vratiti na neku forumu neoliberalnog kapitalizma jer su već jednom prekinuli tu liniju.
Koji bi bio način probijanja tog, kako kažete, balona u kojem se nalazi Europa?
Jedini način da balon pukne je ponavljanje Grčke koja je već napravila rupu u tom balonu koji sad pokušavaju popraviti. No, ljudi prate što se događa. U Britaniji se pitaju može li to biti i naša budućnost jer britanska ekonomija nije u dobrom stanju i deficit je čak veći nego u Grčkoj, ali su ljudi drugačiji. To je trenutak u kojem su bitne tradicije. U Grčkoj postoji snažna tradicija otpora, borbe protiv diktature, fašizma i tako dalje. U Britaniji toga nema, ali ukoliko se tako nešto dogodi u Francuskoj siguran sam da bi se stvorio gigantski pokret jer su tamo tradicije drugačije. Ukoliko Portugal i Španjolska odu putem Grčke to će biti početak vidljivosti razvoja novih alternativa i pokreta.

10.05.2010. Jelena Svirčić

SHARE