Početna Tekstovi i kolumne Svedok Ekstremizam

Ekstremizam

1294
0

Gubitnici na decembarskim izborima optužuju srpsku javnost za bujanje desnog ekstremizma. Uspanièeni funkcioneri preplaæenih nevladinih organizacija, koji su profitirali obarajuæi despotski režim, a imetak uveæali bezrezervno podržavajuæi ideologiju vulgarnog pragmatizma, zatvarajuæi oèi pred kriminalnim aktivnostima mangupa iz redova reformatora, bombarduju nas iz dana u dan upozorenjima o narastajuæem fašizmu u Srbiji.

Govore o propasti Vajmarske Republike, a da, ostrašæeni i iskljuèivi, brkaju uzroke, posledice i istorijske okolnosti, sve u nameri da skrenu pažnju svetske javnosti kako bi opravdali svoje nove projekte za koje æe tražiti donatorske pare. Uprkos neveštom prikrivanju i prenemaganju, sve se ipak, vrti samo oko novca.

Znate li koliko je meðunarodne pomoæi u periodu 2001-2003 stiglo za razvoj graðanskog društva? Taèno – 100,61 milion evra! Ko je uzeo taj novac kad su, kako kažu neoliberali, pobedile retrogradne, nazadne, destruktivne i desne ekstremistièke snage? Znaèi li to da je taj novac pogrešno uložen? Gde je završio taj novac? Radi poreðenja, navodim da je meðunarodna zajednica finansirala: kulturu – 4,27 miliona evra, obrazovanje – 40,96 miliona evra, pravosuðe – 32,78 miliona evra i socijalnu zaštitu svega – 15,05 miliona evra. Treba li neki komentar?

Korisnici donatorskih para trabunjaju o fašizmu, brkajuæi ga sa nacizmom, i pokušavaju naprednim da proglase samo one politièke stranke koje brane njihove, donatorske interese.
Šta je to desni ekstremizam? Da li je on opasniji od levog ekstremizma? Postoji li neki centralni ekstremizam? Može li ekstremista biti stari i novi? Naš i njihov? Loš i dobar? Ko odreðuje kakav je ekstremizam? Uvek postoji neko drugi koji je kriv za sve. Gde se sakrila naša krivica? Navijaèki urlici pobesnelih ekstremizama prete da pomute zdravu pamet. Pravo je èudo kako se kao narod još nismo istrebili, mada smo na dobrom putu, pošto se naši ekstremizmi toliko mrze. A mrze se jer se bore oko istog politièkog plena koji svaki ekstremizam hoæe samo za sebe.

I to je sama suština. Taènije, tu je podvala. Svako od njih, bez obzira kako se prikrivao, potajno gaji nadu da æe zajednicu pokoriti, da æe je prilagoditi sebi i svom totalitarnom pogledu na svet. Svet ekstremista je nedobronameran, zatvoren, površan, iskljuèiv, arogantan i agresivan jer polazi od pogrešne pretpostavke da su jedino oni u pravu, a da svi drugi nisu. Oni svuda vide neprijatelje koji kuju zavere protiv radnièke klase, komunizma, socijalizma, nacije, kapitalizma, reformi, slobodnog tržišta i globalizacije. Neprijatelji spremaju državne udare, revolucije, štrajkove, graðanske proteste, opozicione skupove i disidentske tribine. Neprijatelji su kolumnisti i analitièari, antireformatori, svi oni koji ne veruju da se kraðama u parlamentu, uz pohvale meðunarodne birokratije, finansijskim aferama, vezama sa kriminalcima i novobogatašima, planiranom rasprodajom države može uæi u evropske integracije. Neprijatelji su oni koji ne veruju neoboljševièkim primitivnim nacionalistima, koji preziru njihov prostakluk, estradnu agresivnost, ratne trube, poklièe i huškaèke medije, preziru hiperinflatorne bogataše, švercere oružja i narkotika, komandante kriminalaca koji su uspeli, predvoðeni pseudointelektualnim ološem, da izoluju Srbiju i vrate je èitav vek unazad.

Normalni svet ima gaðenje prema tim ekstremistima. Smatram ih psihopatama i opasnim po mentalno zdravlje nacije. Opijeni sopstvenom pohlepom, taštinom i samoljubljem groznièavo pokušavaju da nadoknade sve ono što su od života propustili, što nisu imali, nisu razumeli ili nisu mogli da pobede u sebi. Što ekstremisti više proždiru svet oko sebe, to se veæa praznina i ponor otvara u njima. Na razvalinama svih principa i morala podižu svoje carstvo banalnosti, gramzivosti i liènih interesa. Pakleni put u zloèin poploèan je dobrim namerama da pomognu samo sebi. Ali ne mogu da pomognu sebi, jer im je priroda nezasita i samoživa. Mrze razlièitost. I svete se. Pogano. Sve završava progonima, linèom, logorima i masovnim proterivanjem i ubijanjem drugog pogleda na svet. Dosledni su u uništavanju svake kritike. Kritika je opasna jer ohrabruje sumnju i hrani pobunu. Svaki ekstremizam gnuša se slobode. Sve mora biti pod kontrolom. Naravno, partijskom i liènom. Niko ne sme da se izdvoji iz partijskog èopora. Ekstremizam je ideologija krda u stampedu. Snagu im daje topot sopstvenih kopita jer tamo gde kopita marširaju pameti nema.

Razlièite su zastave pod kojima se ubija zdrava pamet, logika i sloboda. Propagandni trikovi se usavršavaju. Razjareno krdo nikom ne polaže raèune. Sve je dozvoljeno. Cilj opravdava sredstva. Nije važan naèin, recimo, na koji smo dobili guvernera, mnogo je važnije da smo dobili “dobrog“ guvernera. Ko kaže da nije bitan? Nije bitno na koji naèin je neko sticao bogatstvo u zemlji u kojoj veæina graðana živi na egzistencijalnom minimumu, mnogo je važnije da taj novobogataš uèestvuje u procesu privatizacije i poštuje zakonsku proceduru. Za malograðane neoliberale mnogo je važnije da znamo da neko ima veliki novac, nego naèin kako je taj opljaèkao od graðana novac. Opet, za neoboljševièke nacionaliste mnogo je važnije da nebeski narod brani do smrti jedan istorijski promašen koncept, pa makar èitav narod stradao, nego naèin kako taj osiromašeni, bedni i upropašteni narod preživljava sumanute poduhvate lažljivaca na vlasti.
Ko sme da stane razjarenom partijskom krdu na put? Nisu voðe krda krive što krdo ne bira naèine. Pravila igre su davno odreðena. Voðe samo brane logiku krda i bore se za krdo. Nisu oni birali krdo, veæ je krdo biralo njih. Sad više nemaju kud. Partijsko krdo juri njih jer samo njih vide pred sobom. A voðe pokušavaju da pobegnu ne bi li se nekako spasili. Ako bi stali, bili bi zgaženi. Neko drugi bi njihovu slabost iskoristio da se nametne krdu. Pošto nemaju izbora, trèe sve brže.

Tako ekstremizmi završavaju u diktaturama. A to je onda poèetak njihovog kraja. Nakon pobede poèinje urušavanje i nestajanje. Poraze ih obièno novi ekstremizmi. Moderniji i podliji. I tako se vrtimo u krugu. I propadamo.

Ekstremizmi se meðusobno dopunjuju i podržavaju. Ne mogu jedni bez drugih. Nacisti i staljinisti su bili jednako uspešni u pravljenju logora. U suštini, bilo kako bilo, strada uvek obièan, normalan, pošten i dobar èovek. Nevin èovek. Bez obzira da li èovek strada u svetskom, graðanskom, etnièkom, verskom, klasnom, religioznom, trgovaèkom, naftnom ili finansijskom ratu, bez obzira, dakle, kako se zvanièno promovisao taj ekstremizam, bitno je da nevin èovek strada i da niko ne može da opravda poèinjeni zloèin.

Da li je važno da li laže, pljaèka, ozleðuje, zatvara ili ubija levica ili desnica, republikanci ili monarhisti, komunisti ili kapitalisti, vernici ili ateisti kad nevin èovek ostaje uskraæen za jedini život koji ima?

Bitno je da se, napokon, prekine sa zloèinom. Bitno je da se izgradi zajednica u kojoj neæe biti ekstremizma. Zajednica koja æe braniti pravo svakoga èoveka na život, slobodu i sopstveni pogled na svet. Bitno je da nastane društvo u kome æe se zakonima štititi èovek od svake zloupotrebe vlasti. Naèini moraju biti usaglašeni sa opštim životnim principima.

Ne može Srbija da postane èista tako što æe se uprljati ruke. Ta ideologija vulgarnog pragmatizma istovetna je staljinistièkoj, nacistièkoj i neoboljševièkoj logici da cilj opravdava sredstva. U èemu je razlika? Zašto naša sujetna, malograðanska pseudoelita na privremenom radu u nevladinim organizacijama ne ustane protiv novog oblika ekstremizma? Zašto su mangupi iz redova reformatora manje zlo od primitivnih neoboljševièkih prevaranata? Zato što se bolje oblaèe? Brže se bogate? Veštiji su u medijskom nastupu? Zato što ih podmiæene meðunarodne birokrate hvale?

Ekstremizam je bolest koja mora da se leèi razvijanjem institucija i uvoðenjem vladavine prava. Ekstremizam je posledica neznanja i sebiènih interesa. Meðusobno nepoznavanje dovodi do krvavih sukoba. Sve treba osuditi. Bilo da je reè o onima koji pravdaju ubistvo novinara ili njihovim oponentima koji, uplašeni za svoje kriminalne radnje, više od milion ljudi proglašavaju mentalno bolesnim. Na isti naèin treba osuditi gebelsovsku propagandu ružièaste televizije koja prikazuje pobedu radikala kao poèetak nacizma, scene iz filma “Kabare“, kao i propagandu, iste te ružièaste televizije, kada su iz svoje dedinjske glamurozne i kièaste perspektive skojevski branili mostove, ratujuæi do poslednjeg Srbina za interese Familije protiv novog svetskog poretka, da bi, pre nekoliko nedelja, otišli u središte Imperije da ugovaraju nove poslovne zahvate. Naèin nije bitan. Važno je da se profiti uveæavaju. Nije važno koji ekstremizam branite, važno je samo da se vaši interesi ostvaruju i kapital nagomilava.

Pripadnici dobrostojeæih nevladinih organizacija to ne žele da vide. Povika na fašizam u Srbiji može da im donese novu tezgu. Onih 100,61 miliona evra nije bilo dovoljno za razvoj graðanskog društva. Potrebno je mnogo više donacija da bi se opravdale neuspešne reforme koje su veæinu graðana dovele do siromaštva. Mnogo više para treba da bi se suzbio izmišljeni fašizam u Srbiji. Mnogo više novca treba da bi se zatvarale oèi pred kraðama i aferama korumpiranih reformatora, da bi se družilo sa novobogatašima i džep set poltronima. Mnogo deviza treba za modne revije, prijeme i glamurozne sveèanosti skorojeviæa koji iz dna duše preziru svoj narod. Narod koji živi ekstremno siromašno.

Može li se ekstremnim siromaštvom pobediti ekstremizam u Srbiji? Biraèi æe presuditi. Vrlo brzo.