Početna Sadržaj Osvetljenja EKONOMSKA KRIZA

EKONOMSKA KRIZA

1192
0

Autor: Vladimir Mirosavljević

Tema svih tema će vrlo brzo, ako već nije, postati kriza svih mogućih kriza. Hipotekarna, bankarska, finansijska, ekonomska… Šta se tu uopšte dogodilo? Da li danas iko može biti dovoljno kompententan da u potpunosti odgovori na sva pitanja koja se valjaju poput lavine?

1. Šta su uzročnici krize?

Više je uzročnika, naravno. Glavni uzročnik je ukidanje zlatne podloge za dolar koja se desila 1971. godine. Dolar  je imao pokriće u zlatu. Čovečanstvo je dosad iskopalo 150 hiljada tona zlata. Prevedeno u dolare to je ukupno 4 500 milijarde dolara. To je ukupna količina zlata, kao osnovne mere vrednosti. Ukupna količina bruto domaćeg proizvoda na planeti je 60 000 milijardi dolara. Ukupna količina hartija od vrednosti po berzama je 670 000 milijardi dolara. Upoređenjem podataka je vrlo jasno koliko je sve postalo apstraktno. Sve se, manje više, svodi na štampanje hartija koja se prepodaje po berzama. Za te hartije se posle kupuje nafta i sve što je potrebno da bi se sistem naizgled zaokružio. Dobitnik Nobelove nagrade za ekononomiju, Milton Fridmen, je 1989. godine izjavio da nema ništa protiv da se štampa dolar  i da se za njega kupuje nafta i sirovine po svetu ali da se taj dolar nikad ne vrati u SAD. To je bila simpatična, ugodna, opijajuća, zavodljiva, ali i bolna, utopija koja nije imala šanse da uspe. Bezvredni dolari su neko vreme mogli biti na bezbednoj udaljenosti, no do prezasićenja je moralo doći. Sledeći podaci su krucijalni. 83% američke ekonomije čine usluge. 120 hiljada milijardi dolara je ukupan američki dug. Dug građana po karticama je 5 hiljada milijardi dolara. Po hipotekarnim kreditima duguju 15 hiljada milijardi dolara. Najveća poslastica je sama činjenica da je Sistem federalnih rezervi SAD (centralna banka) privatno vlasništvo 13 porodica koje dolar štampaju i uz prigodnu kamatu ga pozajmljuju američkom Ministarstvu finansija. Da li to znači da je dolar privatna novčanica? Slobodno se može tako reći. Najveća ekonomija na svetu (još uvek) napravi 1000 dolara, a potroši 10 000. Kako se pravi ralika? Štampanjem, naravno. Balon ekonomija. Svaki balon ima, na našu veliku žalost, samo jednu jedinu karakteristiku. Neodrživost. Pucanje ili izduvavanje je neminovno. 

2. Šta se zapravo desilo?     

Lavina se dugo valjala. Akcija spasavanja je bila uspešna nekoliko puta. 1989. godine je bum mobilne telefonije i dinamično PC tržište bilo dovoljno da upumpa svežu krv. To je trajalo neko vreme. 2001. godine je za nekoliko dana propao energetski gigant Enron. To je bio signal da se nešto mora menjati. Pod hitno. Alen Grinšpen, guverner koji je vladao 1987-2006 je izmislio hipotekarne kredite. Model je jednostavan. Kuća vredi 100 hiljada dolara. U nekom trenutku cena kuće skače na 300 000. Banka daje prostor (razliku) korisniku i krene da se zadužuje jer pogrešno procenjuje da ima realnu šansu za to. Kamate su bile jako niske. Balon se i dalje pumpa. 2002. godine je napravljeno 2 miliona kuća. 2003. godine takođe. 2005. godine sve staje. 2006. godine kreću turbulencije. 9. avgusta 2007. se dešava krah. Balon se izduvava. Vrednost kuća se vraća na realnu vrednost. Vlasnik kuće ima dug od 300 000 i kuću koja vredi 100 000. Ljudi više ne mogu da plaćaju rate i izlaze iz kuća. U Klivlendu je 70 000 ljudi izašlo iz domova za nedelju dana i spavaju po šatorima. 

2008. godine se kriza prenosi u finansijski sektor, odakle se anomalije prelivaju u ekonomiju i realni sektor koji nije u stanju da izdrži ogroman pad potrošnje. Sistem počinje da puca po svim svojim šavovima. Bernard Madof, investicioni menadžer sa Vol Strita, je proneverio 50 milijardi dolara svojih klijenata. On je, slično celoj američkoj kazino ekonomiji, ustanovio Ponzi šemu, tj. finansijsku piramidu koja je nama tako dobro poznata. Bivša Bušova administracija je bankama dala 350 milijardi dolara.  Obamin tim tvrdi da je taj novac protraćen. Gubitak Krajslera, Dženeral motorsa i Forda je dosad prevazišao 900 milijardi dolara. Bude li se američka auto industrija ugasila  američka ekonomija će izgubiti neverovatnih 5 miliona radnih mesta.

3. Dokle će kriza trajati?

Niko u ovom trenutku sa sigurnošću ne može precizno licitirati. Poređenje sa Velikom depresijom 1929-1933 je možda samo pusti san. Profesor Stiglic, koji je gostovao u Beogradu je prognozirao da će izlazak iz krize biti moguć tek 2011. godine. Ruski eksperstki tim prognozira da će se kriza okončati tek nakon 2020. godine. Bilo kako bilo, oba scenarija su moguća. Multipolarni svet se rađa. Pogledi upereni u Aziju su sve češći i nose dosta nade. Rusija vešto balansira iako su njeni milijarderi za mesec dana izgubili 230 milijardi dolara, sa indijskim kolegama su zajedno „pukli“ preko 450 milijardi. Američki „bogatuni“ raspolažu sa 150 milijardi manje nego prošle godine. Ne brinem se ja previše za njih  i zaista mogu da preživim toliko propadanje ali je sve to samo indikator problema koji nam nekako promiče ispred nosa.   

Posledice svega ovoga su nesagledive ali i očekivane. Trošilo se ono što se nije imalo. Srpski spoljni dug je sad već nabujao na 29.5 milijardi dolara sa 10 milijardi 2001.  430 hiljada radnika u Srbiji ima platu 13 ooo dinara. Još 400 hiljada radnika ima platu do 20 0oo dinara. Referentne kamatne stope su svuda u svetu radikalno smanjene, u Japanu je ta stopa 0%. Uzmi nikad jeftiniji novac, pokreni proizvodnju, zaposli ljude, pravi posao. Jednostavna filozofija, zar ne? Kod nas je referentna kamatna stopa podignuta na 17.5%.

Neoliberalni kapitalizam se pokazao kao model koji pretpostavlja sve profitu kao jedinoj ideologiji. Profit bez postavljanja bilo kakvih pitanja. Ekoloških. Moralnih. Humanih. Špekuliši (prevari). Žrtvuj (ubi). Zaradi (ukradi). Da li je sve ovo samo nova ujdurma svetskih moćnika koji su odavno najavili toliko duboku krizu da ćemo ih na kolenima moliti da formalno preuzmu sve poluge vlasti u svoje ruke? Koliko se predlog nemačke državne kancelarke Angele Merkel, iznetog u Davosu 30.1.2009. godine, o formiranju Ekonomskog saveta u UN, koji bi, poput Saveta bezbednosti, bio prelazna platforma za osnivanje nečeg mnogo mračnijeg i davno najavljivanog-Svetske vlade?         

Šta je nama raditi u celom ovom vrtlogu? Šta sad da radi slabo plaćen radnik u zemlji na brdovitom Balkanu? U Velikoj Britaniji se u nekim firmama uvodi trodnevna radna nedelja. Otpuštanje radnika je dnevna pojava u celom svetu. Sačuvati naša radna mesta. Povećati plate u nivou inflacije. Dosta. Možda deluje previše skromno ali razmislite. 16 000 radnika će otpustiti IBM.  NEC 20 000. Boing 10 000. Sony 16 000. Motorola 17 000. TDK 8 000. HP 24 600. BT 10 000. City Bank 10 000. Zbog gubitka od preko 2 milijarde dolara američka pošta će najverovatnije otpustiti 40 000 zaposlenih. Nemačka pošta će otpustiti 9 500 zaposlenih. U Velikoj Britaniji je svakog dana 1000 nezaposlenih više.

Sastanak u Davosu nije doneo ništa. Ni sagledavanje a kamoli rešenje problema. Pažljivim posmatračima je jedan intrigantni detalj bio simptomatičan. Nije bilo vodećih svetskih bankara. Nijednog. Oni nemaju blagog pojma šta da rade. Narodna mudrost kaže: Ne kupuj danas ono što ne moraš da sutra ne budeš bio u situaciji da ne možeš kupiti ono što moraš. Dublje poniranje u dužničko ropstvo ne može biti magični štapić pomoću kojeg ćemo uspeti da se iščupamo. To je prvobitni uzrok krize, zar ne? Trošiti virtuelni novac.