Početna Sadržaj Reagovanja ČEDA

ČEDA

1515
0

         ČEDA

piše : Branko Dragaš, 04.11.2012

LDP puca. Po svim partijskim šavovima. Računi su blokirani. Sponzori su nervozni. Odlazeći su kivni na Čedu. Kažu, ne možemo više  da trpimo partijsku diktaturu.To su tvrdili i oni koji su pre neku godinu otišli. Meni je čudno da su uopšte pristali da sarađuju sa Čedom, da budu u njegovoj partiji i da im on bude lider. Za mene je to neshvatljivo. Ne mogu da se načudim iskusnoj Vesni Pešić da nije shvatila ko je Čeda Jovanović. O Latinki Perović ne vredi ništa pisati. Sve što bih napisao bilo bi suvišno.

Meni je interesantan sam fenomen Čede Jovanovića. Njegov politički uspon i sada njegov politički krah. Čede Jovanovića se sećam kao mršavog, ubledelog i buljavog klinca,  nesređenih zuba, koji je nosio pocepanu tursku jakni, izlizane farmerke i raspadnute patike. Trčao je za Đinđićem kao izgubljeni psić, oponašao ga je na svakom koraku i meni nije bilo jasno zašto ga Đinđić toliko forsira. Kada je propao miting na Trgu Republike u leto 2000 godine, bilo je svega trihiljade ljudi, dok je opozicija očekivala stotine hiljada demonstranata, Đinđić je održao jedan vatreni govor, gde je napao građane što nisu došli i rekao je da mora da dođe do sukoba na ulicama sa režimom i da, ako bude trebalo, mora da se pripremimo i  na obračun na ulici sa policijom.

 

Taj Đinđićev govor je bio izgovoren u njegovom očaju, jer njegova popularnost tih dana je bila negde na 2,4%, dok je popularnost Koštunice bila jedva prešla 4,1%. Smatrao sam da je govor bila čista Đinđićeva glupost, napustio sam miting i napisao sam članak o tome. U to vreme, mene je gotovo redovno prenosio list „ Danas“. Verujem da su mlađi čitaoci moji tekstova zaprepašćeni. Zamislite da me danas prenese list „ Danas“?  To je nemoguća misija. Kada smo rušili despotski režim Miloševića i kada sam isto ovako oštro, istinito i otvoreno pisao o tom propalom režimu, onda se to urednicima „ Danasa“ sviđalo i redovno su me prenosili. Kada se novi režim neoliberalnih ubica ustoličio i kada sam počeo da napadam banditizam, neznanje i bahatost tog režima, list „Danas“ je prekinuo saradnju sa mnom. Danas je svima jasno da je sve bilo izrežirano i da su reformatori uništili državu i sve građanske vrednosti. List „ Danas“  se čita u nekoliko porodica.

U tom članku sam otvoreno napao Đinđića i rekao sam da je suludo pozivati građane na obračun sa policijom, jer građani nisu izašli da podrže opoziciju zato što ne veruju liderima opozicije, koji nisu dorasli istorijskom vremenu. Mrljavi, drljavi, posvađani i sujetni lideri opozicije nisu ulivali poverenje građanima, nisu imali nikakvu viziju i strategiju šta će se dešavati posle rušenja režima, odbacivali su sve programe i planove koji su im dostavljali nezavisni stručnjaci i uveli su monopol na političko opoziciono delovanje. Nisu mogli da smisle konkurenciju. Očekivao se pad režima i opozicioni lideru su hteli dobro da naplate  svoje opozicionarstvo. Birokratija Imperije u rastrojstvu i briselska tupava administracija je shvatila da se bombardovanjem ništa nije rešilo, samo je navučena mržnja običnog naroda na zlikovačku  NATO alijansu, pa su odlučili, što zbog sopstvene javnosti koji su ih optuživali da bombardovanjem nisu skinuli  „ kasapina sa Balkana“,  da odreše kesu i da novcem i potkupljivanjem sruše omraženog Miloševića. Opozicioni lideri su čekali taj trenutak. Bili su svesni da je istorijski došao kraj vladavine Miloševića, oni tome nisu previše doprineli, građani Srbije nisu više želeli Miloševića, velike sile su pripremile novac i opozicioni lideri su hteli da naplate svoje bavljenje politikom. Tako se sve uistinu i dogodilo.

Kada je izašao moj članak u „ Danasu“ pozvao me je Đinđić da pred veče prošetamo. Hteo je da čuje gde je pogrešio i zašto sam se naljutio. Imali smo običaj da uveče prošetamo i na miru popričamo o svemu. Našli smo se i počeli da razgovaramo. U šetnji, došli smo do Trga Republike gde je bio Čeda Jovanović sa najviše deset građana sa transparentima.  Ja sam mu upravo objašnjavao moje stavove i onda sam pokazao na tu sumanutu skupinu koja je, posle nekog mitinga, na kome nije bilo više od još desetak ljudi, krenula u protesnu šetnju. Na tom primeru sam pokazao da narod neće da ide iza ovakvih izbezumljenih klipana, dokonajaka, propalica i klošara, da ne potcenjuje inteligenciju našeg naroda i da nije problem u narodu nego u toj usranoj, tako sam se izražavao, pokvarenoj i prevrtljivoj inteligenciji, koja je nedorasla istorijskim zbivanjima i koja se prodaje za šaku dolara. Đinđić je bio kao i uvek sarkastičan i tvrdio je da se lakše upravlja sa takvom inteligencijom i da sada, kada je svakome jasno da režim Miloševića pada, kada su veliki igrači odlučili da otvore kasu, ne treba propustiti tu priliku da se njihovim parama sruši Milošević. Nisam mogao da prihvatim tu nakardnu političku logiku, jer kao bankar sam znao da nema besplatnog ručka i da će svako za pare koje je dao srpskoj opoziciji tražiti protivusluge kada ta opozicija postane vlast. Đinđić se sa tim mišljenjem nije slagao. On je smatrao da je najvažnije da se sruši Milošević i posle će sve ići lakše. Tvrdio je da svu energiju treba usmeriti na rušenje Miloševića i novac koji bude došao biće upotrebljen za to. Nisam verovao u tu priču. Pokazao sam mu na Čedu i pitao ga da li on veruje da ovakav lik može sutra da bude na čelu države i da vodi ozbiljnu državotvornu politiku. Rekao sam, a šta će ti ovakvi klošari, Đinđić se nasmejao i rekao da mu Čeda treba sada da – muti vodu!

Zapamtio sam ovu kovanicu i mislim da najbolje odslikava politički profil Čedomira Jovanovića.

Nakon petooktobarskog preokreta, skojevac Čeda je postao jedan od glavnih političkih figura novog režima, tranzicioni Krcun, koji je dobio zadatak, uspevši se sa ulice do mesta potpredsednika vlade, bez ijednog dana radnog iskustva, što je bila karakteristika uglavnom svih lidera opozicije da nisu imali nikakva radna iskustva, da vodi evropske integraciji i da bude zadužen za obračun sa organizovanim kriminalom. Tako je dečko koji je oponašao Đinđića, bio je njegov klon, mucao je na isti nači, zastajkivao, okretao glavu, imao istu boju glasa, ali nije imao Đinđićevu inteligenciju, jer, ipak, moramo to priznati, Čeda je bio tupaja. Ni posle čitave decenije bavljenja politikom Čeda nije uspeo da se , uprkos svim marketinšim spinovanjima, izgradi i civilizuje, jer najskuplja odela, mašne, kola i život bogatog tatinog sina, nisu mogli da otklone blesavost u njegovom izrazu lica i tupost u izgovorenim rečenicama. Da li je neko pročitao neki politički tekst od Čede? Da li je on imao nekada svoje političko viđenje ili politički stav? Ne. Japijevac Čeda je radio po nalogu ljudi kojima je trebao. Knjiga „ Moj sukob s prošlošću“ je deo tog spinovanja javnosti.

Interesantno je, recimo, da je Čeda bio daleko ispod inteligencije japijevaca sa Vol Strita, koje je pokušavao da imitira, koje sam imao prilike profesionalno da upoznam, ali koji su, mada stupidni i ograničeni, bez ikakve širine,  imali  neku životinjsku snagu instikata u borbama na finansijskom tržištu. Čeda to nije imao. Čeda je više ličio na razmaženo derle svoga političkog oca Đinđića, koji je zloupotrebljavao očevo poverenje u druženju sa kriminalcima iz Šilerove, lupanju džipova, kontroli nesposobnih  tajnih službi i trošenju novca na svoje prohteve i hirove. Čeda je bio politički parazit, razmaženi folirant i rasipnik tuđih para, koje su se, igrom nesretnih slučajeva, našle u njegovom posedu, dok su japijevci sa Vol Strita stavili svoj život na berzanske kocke i nije čudo što su mnogi završili u drogi, pijanstvu, prostituciji, kocki, zatvoru i samoubistvu. Čeda je politički mekušac koji nema snage da bude originalan, koji želi da bude u trendu i koji se keša na imperijalne  političke ideje, jer mu je tako lakše da troši pare koje nikada u životu ne bi mogao da zaradi i koje nikada u životu nije video dok se nije počeo baviti politikom.

Kome je trebao Čeda?
Otkud toliko dugo da opstane u srpskoj politici?

Prvo, trebao je Đinđiću da mu odradi prljave delove poslova vezane za kriminalce iz Šilerove, koji su  Čedici slali poljupce, ismejavajući ga i sprdajući se sa takvim likom. Razumljivo je da je jedan od vođa zemunskog klana smatrao da on treba da bude premijer, jer kada je video da je Čeda potpredsednik vlade njemu se,prirodno, rodila misao da, ako takvi nesposobnjaci i protuve vode državu, onda i on može da bude na čelu države, jer je sposobniji, operativniji,  agilniji i iskusniji od novih ljudi na vlasti.
Đinđiću je Čeda trebao i da isporuči Miloševića i da natavi na političkom tržištu da  – muti vodu.

Drugo, Čeda je trebao briselskoj i vašingtonskoj birokratiji. Trebao im je mladi političar koji nema znanja, koji nema morala i koji je bez velikih mogućnosti da nešto sam uradi. Trebao im je političar koji je pohlepan na pare i koji će dosledno izvršavati sve što mu bude naloženo. Zato su ga tolike godine finansirali. Danas je Čeda demode i nije više interesantan lik. Postoje mnogo moćniji političari u Srbiji koji pristaju da izdaju državu i državne interese. Čeda  više ne treba nikome i zato je pušten niz vodu.

Treće, Čeda je trebao malograđanskoj, skorojevićkoj i palanačkoj Drugoj Srbiji, koja je mrzela nacionaliste, veru, tradiciju i sve što je Milošević obesmislio u svojoj despotskoj vladavini.Trebao je recikliranim komunistima i njihovoj deci, koji su bili internacionalisti, koji su srpsku buržoaziju okrivljivali za srpski nacionalizam i koji su smatrali da je glavni krivac za sve na svetu Srbija i Srbi. Čeda je za njih bio idealan i zato su se oni učlanjivali kod njega u stranku , postajali poslanici, ambasadori, državni funkcioneri i nastavljali iz državnih institucija da razaraju sve što je srpsko i državotvorno. Te psihopate, mrzitelji svoje nacije, države, vere, tradicije i kulture, postajali su glavni ideolozi novog neoliberalnog režima, koji je samo preuzeo totalitarizam despotskog režima. Više od deceniju naši mediji su okupirani od ovih ostrašćenih komesara globalizma, koji ne žele da primete da je neoliberalizam bankrotirao, da je globalizam propao i da državama upravljaju prevaranti, okoreli kriminalci, narko bosovi i politički šljam. Te perjanice neoliberalizma veličaju slobodu građanina u uspostavljenom dužničkom ropstvu, slobodno tržište u monopolizovanoj privredi, parlamentarizam u vladavini političkog ološa i slobodne medije u rukama partijskih mogula i berzanskih mešetara.Ništa sveto nije toj sekti istomišljenika, koji svojim miljenicima opraštaju uzimanje droge, rasizam prema afričkim narodima, fašizam prema Republici Srpskoj, trošenje novca na luksuz i provode, upropaštavanje institucija, rasprodaju države i uništavanje institucija. To se miljenicima režima sve oprašta, jer to rade mangupi iz njihovih redova, ali oni ih razumeju, pošto je najvažnije da se poraze nacionalisti i da se uništi Srbija. Srbija nikada više ne sme da bude remetilački faktor na Balkanu.

Sledeće pitanje koje interesuje javnost je : kakva je politička uloga Čedomira Jovanovića u atentatu na premijera Đinđića?   Na to pitanje niko ne odgovara. Kako je moguće da se visoki funkcioner države viđao sa kriminalcima koji su ubili premijera? Kako je to moguće?  Nakon ubistva premijera, saradnici pokojnog premijera su isticali da je to političko ubistvo i da su na tom ubistvu profitirali neprijatelji Đinđića? Ko je zaista politički profitirao posle atentata? Ko? Svi bliski Đinđićevi saradnici. Gospodo drugovi, tvrdim vam odgovorno da je Đinđić ostao u životu niko od ovih političkih pigmeja,  koji su uništili državu i DS,  ne bi ostali na političkoj sceni. Nesposobni folirant Boris Tadić nikada ne bi dospeo na čelo DS, niti bi bio u poziciji da postane predsednik države i da uništi državu na ovakav način. Znači, mora se ispitati politička uloga Čede u svemu što se dešavalo, jer on je bio zaštićen i stavljen po strani.

Sledeće pitanje koje interesuje javnost : odakle Čedi pare? Na to pitanje najlakše je odgovor naći ako se sledi trag novca. Kada se neko uspinje od pocepanih turskih jakni do izgleda prebogatog njujorškog brokera, onda mora da se postavi pitanje : ko to plaća i zašto. Na pitanje zašto sam već odgovorio. Pitanje ko – ostavljam istražnim organima.

Na kraju, dočekali smo političku propast Čede i njegovih japijevaca. To je dobra stvar za Srbiju i još bolja za demokratiju. To je dokaz da se javnost budi i da više ne mogu da joj se prodaju šarene laži o demokratiji i modernosti. Nisi moderan političar kada letuješ na Mikonosu i zimuješ na Andima, kada piješ vino od dve hiljade evra i voziš kola od sto hiljad evra, jer taj novac koji trošiš nije tvoj novac i oni koji su ti ga dali nemaju čistu savest. Moderan političar ne nosi odela od deset hiljada evra, nego donosi novu modernu polituičku ideju u društvo. Recimo, najmodernija ideja danas na planeti je – direktna demokratija. Ta politička ideja ukida funkciju političar. Kada budemo ostvarili direktnu demokratiju, onda više nećemo imati političare tipa Čedomira Jovanovića. U direktnoj demokratiji Čeda bi se vratio tačno tamo gde je počeo. Na ulicu. Mutio bi vodu.