Početna Sadržaj Tekstovi i kolumne Dužnièko ropstvo

Dužnièko ropstvo

1227
0

Živimo u robotskoj, komercijalnoj civilizaciji u kojoj je sve napadno moderno, tako da je i neokolonijalno ropstvo siromašnog sveta porobljenog od strane svetskih oligarha poprimilo savremene forme. Razlika izmeðu nekadašnjeg imperijalnog ropstva i našeg današnjeg je u tome što smo mi danas dobrovoljno pristali da robujemo. Taènije, zavedeni i opijeni holivudskim sjajem i glamurom potrošaèke civilizacije pristajemo da služimo moænijima, sprovodimo njihovu volju samo zbog toga što nemamo dovoljno samopoštovanja niti vere u sebe i snage da istrajemo na svom putu.

Postoji ogroman strah da se ne izgubi dostignuta udobnost i zato svako zabija glavu u svakodnevnu banalnost, oèekujuæi da æe tako zadovoljiti narcizam malih diferencija. Na taj naèin se samo produbljava rascep izmeðu dva suprotstavljena sveta.

U poslednjih dvadeset godina najsiromašnije zemlje sveta na pozajmljenih 1 $ platile su kamatu 9 $, ne otplativši uopšte glavnicu. Rasponi izmeðu bogatih i siromašnih zemalja se sve više poveæavaju tako da 20 odsto najbogatijih na svetu poseduju 82,7 odsto svetskog bogatstva. Dugovi nerazvijenih zemalja narasli su na 2.400 milijardi dolara i više niko ne može da objasni kako æe se ti dugovi vraæati kada je privredni razvoj u zemljama u razvoju mali ili ga, što je èešæe, uopšte nema. Za servisiranje duga siromašne zemlje svake godine preliju u razvijene zemlje preko 200 mld $, dok razvijene finansiraju nerazvijene kreditima od 50 mld $ godišnje.

Prema nekim istraživanjima, japanska vlada subvencioniše svoje stoèare tako da japanska krava dobija dnevnu subvenciju od 7,5 €, dok je taj iznos u EU – 2,5 €. U kakvom svetu živimo najbolje govori podatak da 2 milijarde èoveèanstva danas živi na 1-2 $ dnevno. Nažalost, meðu tim nesretnicima koji žive na manjem novèanom iznosu od japanske i evropske krave nalazi se i 74 odsto graðana Srbije. Zašto smo pali na dno prosudite sami.

Dosadašnje reforme se sprovode na štetu najveæeg broja graðana, privrede i svih onih koji stvaraju vrednost i žive od svoga rada. Oni, pak, drugi koji žive na raèun graðana i privrede, koji sprovode nametnuti koncept reformi, nisu u stanju da pokrenu privredu i zato, boreæi se po svaku cenu da zadrže osvojenu vlast, nemajuæi drugog izbora, namerno rasprodaju državu i zadužuju nas sve više. Pošto su drastièno smanjene donacije, umesto planiranih 7,86 milijardi dinara u prvom polugodištu pristiglo je svega 0,88 milijardi, reformatori prodaju dobra društvena preduzeæa i uzimaju kredit iz inostranstva da bi popunili sve prazniji budžet. Kako je u treæoj godini tranzicije industrijska proizvodnja u minusu – 3,8 odsto, dok je poljoprivreda pala 10 odsto, a kumulirani spoljnotrgovinski deficit dostigao je 10 milijardi dolara, nezaposlenost 968.250 ljudi i stopa privrednog rasta u minusu – 0,9 odsto; budžet se, dakle, ne puni privrednom aktivnošæu veæ iz rasprodaje i novog zaduživanja. Srbija je na dobrom putu da ubrzo bankrotira.

Uprkos tome što smo lošim pariskim pregovorima, u kojima su uèestvovali nadobudni diletanti koji nikada ranije nisu zakljuèili ili potpisali nijedan bankarski ugovor, dobili otpis od svega 51 odsto duga, više niko ne govori o dodatnih 15 odsto otpisa, niti reformatori govore o NATO bombardovanju i ratnoj odšteti, dakle, uprkos tako malom otpisu današnji naš dug je veæ prešao 13 mld $ i nadmašio je iznos godišnjeg BDP.

Neoliberalni ideolozi se hvale da su krediti jeftini i da su postigli dobre uslove, ali zaboravljaju da je u nepokrenutoj privredi svaki kredit preskup i teško æe moæi da se vraæa kada se nepromišljeno potroši za podršku sve praznijem budžetu. Meki krediti, kako ih od milja zovu, samo su dobrovoljni okovi za dužnièko ropstvo u kome se danas nalazimo. Tržišni talibani i njihovi potplaæeni ekonomisti ne žele da priznaju da se nalazimo u dužnièkom ropstvu, dok ih njihovi mentori iz Svetske banke, èlanak objavljen u jednim dnevnim novinama, mame da uzmu još kredita jer su navodno jeftini. Nažalost, nisu jeftini. Zadužujemo se, recimo, za kredit od EIBD od 350 mil $ po kamati od 4,5 odsto, dok naše devizne rezerve od 3,3 mld $ držimo, prema izjavi bivšeg viceguvernera, po stopi od svega 0,9 odsto. To nuðenje droge narkomanima na vlasti od strane èinovnika meðunarodne finansijske organizacije nije dobro. Ko æe vraæati te kredite? Zašto uzimamo tako skupe kredite kad imamo sopstveni kapital? Napominjem da su kamate na dolar 1 odsto, dok su na € svega 2 odsto na svetskom tržištu.

Servisiranje spoljnog duga za rasprodatu i uništenu privredu je izuzetno teško. Prošle godine od dospelih 343 mil $ isplaæeno je svega 43 mil $. Ove godine nam je dospelo 488 mil $, do sada smo uspeli da platimo svega 45 mil $, dok smo dobili odlaganje za isplatu septembar – decembar i ta æe se obaveza pripisati ukupnom dugu. Sledeæe godine naša redovna obaveza je 682 mil $, ali toj cifri treba dodati dospele, a neisplaæene obaveze koje æe biti preko 1,6 mld $. A onda idu sve gore godine jer 2005. dospeva – 858 mil $, 2006. – 1.088 mil $, 2007. – 1.354 mil $, 2008. – 1.557 mil $, 2009. – 1.735 mil $ i 2010. – 1.594 mil $. Iz kojih sredstava æe se vraæati ove obaveze?

Gde æe biti skorojeviæi na vlasti kada budemo morali da plaæamo sva ova dospeæa? Verujem da oni neæe živeti u Srbiji i da æe na egzotiènim ostrvima trošiti opljaèkano. Hoæe li neka nova vlast, istinski demokratska i nacionalna, imati hrabrosti da ih, putem interpol poternica, sve pohapsi i izvede pred sud pravde? Ostaje da se vidi. Bilo kako bilo, raèuni stižu za plaæanje. To je jedino sigurno. Marionetska vlada namerno zadužuje zemlju da bi multinacionalne kompanije lakše došle u posed naših strateških grana. Kada ne budemo mogli da vraæamo dospele anuitete, kreditori æe blokirati svu državnu imovinu i njenom rasprodajom multinacionalnoj plutokratiji zemlju æe uvesti u neokolonijalno ropstvo.

Srbija više nikad neæe biti remetilaèki faktor na Balkanu i lakše æe se vladati robotizovanim podanicima bez nacionalnog, kulturnog i duhovnog identiteta. To je sama suština današnjih reformi. Imamo zaista veliku istorijsku nesreæu da su na vlast, posle autistiènog despotskog režima, došli tržišni fundamentalisti kojima ništa nije sveto i koji su spremni, dodvoravajuæi se moænijim od sebe, da prodaju državne i nacionalne interese. To se više ne zove izdaja, veæ pragmatizam koga je u našu politièku stvarnost uveo Ideolog vulgarnog pragmatizma. Njegovi testamentirani naslednici i nosioci kovèega zaokružuju njegovu pragmatiènu ideologiju potpunim porobljavanjem èitave nacije. Hoæe li graðani Srbije da se pomire sa ovakvom sudbinom?

Nekada su robovlasnici plaæali gonièe i èuvare robove, danas su moderni robovi dovoljno zaduženi komercijalnim zelenaškim kreditima da je njima sasvim dovoljna marionetska Vlada koja æe da sprovodi neoliberalnu ekonomsku politiku. Tako se postiže potpuna kontrola podanika. San svake imperije je da sve stavi pod kontrolu. Dosada nijedna imperija nije uspela da vlada èitavom planetom i porobi odjednom èoveèanstvo. Današnjoj Imperiji u rastrojstvu je to uspelo zahvaljujuæi primamljivim kreditima za finansiranje pohlepe i gramzivosti sve gladnijeg i željnijeg konzumenta robotske civilizacije. Kako da opstanemo u takvom svetu? Ima li nam spasa? Kako se osloboditi okova dužnièkog ropstva? Na svu sreæu, rešenje postoji. Ono nije ekonomsko.

Mislim da je jedini naèin da se spasimo, ma koliko vam se ono ekonomski uèinilo nerazumljivo, uspostavljanje duhovne vertikale, traženja smisla i svrhe, kao i moralna obnova neophodna za samosvojno odreðivanje mere. Ne zaboravite, nikada ne smemo da preðemo meru koja nam je podarena. Tek kada to shvatimo, onda možemo da otpoènemo duhovni i privredni preporod. Ako nema duhovnog preporoda zveèaæe lanci dužnièkog ropstva uvek za nama. Uspeæemo da se oslobodimo mekih kredita, ali æe ostati u nama tvrda ropska duša. Dušom se ne može trgovati.

Cilj sveopšteg nacionalnog preporoda mora da bude kidanje tih ropskih stega u nama i vraæanje našim korenima, tradiciji i izvorištima, ne zbog toga da se provincijski hvalimo kako smo nekad jeli zlatnim kašikama, uzgred sramota je što danas brukamo slavne pretke našim bednim tranzicionim životima, veæ da smognemo snage, priberemo se i pobedimo sami sebe. Sami smo sebi najveæi neprijatelji. Sami sebe smo okovali u dužnièko ropstvo. Niko nam nije za to kriv. Mi smo najveæi krivci. Narod kaže da režimo i lajemo dok smo na lancu. Ali kad pokidamo lance, obiðemo oko gospodara, pseæe ponizno mašuæi repom, ližuæi mu stopala i onda se sami vratimo u okove. Zašto sami sebi uvek stavljamo okove? Slobodni istinski možemo postati samo ako pobedimo ropsku prirodu u sebi. Zato, braæo i sestre, graðani Srbije ne pristajte da vam kreditiraju sujetu. Strpite se i usporite. Vremena nemaju samo oni koji brzo propadaju. Istorijski narodi èekaju. Posle brzog uzdizanja, slede još brži padovi. Naduvani finansijski balon mora da pukne. Prasak na berzi zaglušiæe prodorne krike pohlepnika. Sve æe se vratiti na poèetak. Tada treba odabrati pravi put izbavljenja. Ne smemo više da pogrešimo jer nemamo prava na to. Uspravite se i pogledajte u svoju dušu. Oslušnite. Èuæete glas Pravednika u sebi. Znaæete šta vam je èiniti. I budite ono što jeste.

Objavljeno u èasopisu „Geopolitika“