Početna Tekstovi i kolumne Svedok Dnevnik Alana Forda

Dnevnik Alana Forda

1247
0

Nedelja. Svetac. Usekovanje. Moji saradnici iz Novog Sada mi javljaju da je u ’’Dnevniku’’ izašao èlanak izvesnog Vladimira Haraka (V.H.) pod naslovom ’’Prodavci magle bogati od èlanarina’’. Poziv sam primio na Terazijama. Žurio sam da održim predavanje posvaðanim akcionarima ’’Tri grozda’’ koji, ukoliko ostanu ukopani u svoje rovovske podele, mogu sami sebi da nanesu najveæu štetu, jer æe neki špekulant vešto iskoristiti njihovu neslogu i kupiti njihove akcije za male pare. U hodu sam kupio ’’Dnevnik’’ i proèitao tekst. Odvratno. Takvu bljuvotinu još niko nije napisao o meni. Ni u najgore vreme Despotovi psi propagande nisu zadavali tako prljave i niske udarce. Ali, stigla je demokratija za koju smo se, govorim za nas koji smo od poèetka bili opozicija, toliko godina borili. U demokratiji je sve dozvoljeno. Kao u aforizmu Vlade Bulatoviæa VIB-a koji kaže da možete da pljunete u etiketu i zalepite je na èoveka ili pljunete èoveka i zalepite etiketu. Èlanak V.H. je dokaz da je VIB-ov aforizam još uvek aktuelan. Ništa se nije promenilo od mraènog komunistièkog doba. Demokratija nas, nažalost, nije civilizovala. Ostali smo zlobni i primitivni uprkos reformama i tranziciji.

Evo kako to izgleda u èlanku V.H.. Srpski prodavci magle su doèekali svojih pet minuta. Postali su vešti kao Ser Oliver iz antologijskog stripa o tajnom agentu Alanu Fordu koji, pokazujuæi svoj raskošni talenat, naplaæuje pogled na Kip Slobode. Privatizaciona dešavanja u Srbiji su pravi majdan za skorojeviæe raznih fela: prevarante, mešetare, slatkoreèive i beskrupulozne. Agencija za privatizaciju opominje naivne ljude da ne nasedaju na obeæanja raznih agencija i udruženja. Meðutim, posao cveta.

Tako piše V.H. i onda istièe, uokvireno, uveæano i naglašeno: ’’Uzor svima mogao bi da bude Branko Dragaš, koji je okupio, po vlastitom kazivanju, više od 100.000 ojaðenih malih akcionara. Nije poznato da li je njegovo udruženje uspelo da obori ijedan privatizacioni ugovor i da naivnim deonièarima nadoknadi izgubljeno, ali je bez ustezanja uzelo èlanarinu.’’ Tako piše i naglašava V.H..

Slika koju je redakcija stavila u tekst zaokružuje optužnicu. Na slici je maèka koja je stavljena u kavez i koja gleda belog papagaja izvan kaveza. Slika sve govori. Privatizaciono tržište je ugroženo. Ko ga ugrožava? Branko Dragaš. Uzor svim skorojeviæima, prevarantima i mešetarima. Naš Ser Oliver koji prodaje maglu i bogati se od èlanarine ojaðenih malih akcionara. Koji nije oborio nijednu privatizaciju, niti je nadoknadio izgubljeno, ali je uzeo èlanarinu. Koji pripada tajnoj družini TNT i koji je ušao u antologijski strip. Šta treba uraditi tom èlanu grupe Alana Forda? Šta treba uraditi da bi se oslobodilo privatizaciono tržište? Treba ga uhapsiti! Treba ga staviti iza rešetaka da bi mali akcionar mogao da dobije svoju slobodu.

To je poruka ovog naruèenog teksta. Uhapsite Branka Dragaša! Takav bojni pokliè naših tržišnih fundamentalista nikada nije uzviknuo ni Despot, niti njegovi trabanti. Znali su da od 1987 godine mislim sve najgore o tom èoveku i njegovoj politici. Sve što sam imao da kažem o njemu pisao sam i rekao od kada se, nažalost, pojavio do njegovog pada. Mada sam bio osnivaè opozicije i jedan od znaèajnijih finansijera na samom poèetku borbe za demokratiju, kada nije bilo današnjih estradnih politièara, niko me nije optužio ovako podlo, pokvareno i besramno. Poštovali su moj rad, znanje i poštenje. Nudili su mi da preðem na pravu stranu. Mogao sam da biram funkciju. Odbio sam sa prezirom.

Usledilo je reketiranje. Na kraju su mi uništili banku. Poslali su kriminalce. Koji su bili kulturniji od Maminih drugova. Mama me nije podnosila. Smatrala je da sam ja ideolog kapitalizma. Naredila je da se zabrane kolumne koje sam ja pisao 1993 u listu ’’Duga’’. Nakon toga je ona poèela da piše gluposti o cveæu i mirisima vetra dok je zemlja propadala. Nisam finansirao Mamine knjige. Nisam plaæao njena putovanja po svetu. Nisam bio sponzor književnih veèeri u našim ambasadama. Nisam pseæi ponizno lizao stopala da bi dobio televiziju. Nisam reketirao državna preduzeæa i praznio državne fondove da bi razvio svoj lièni biznis u službi Mamine borbe protiv svetske buržoazije. Nisam pisao predgovore za Tatinu knjigu misli. Nisam radio u institutima koji su pljaèkali srpsku privredu konsultantskim ugovorima. Nisam bio èlan nijedne politièke sekte. Nisam menjao uverenja sa padom vlada. Nisam mogao da dobijem nijednu samostalnu emisiju na RTS u Beogradu, u gradu u kome sam roðen, dok su me pozivali svi mediji bivše SFRJ.

Zašto je to, gospodo, tako? Zašto sam konstantno zabranjen? Zašto ne smeju da me objavljuju? Zašto ne prenose moja struèna mišljenja koja su se, nažalost, pokazala kao taèna? Zašto me stranci plaæaju da iznesem svoja politièko – ekonomska predviðanja? Zašto je na investicionom forumu u Trstu italijanska Vlada platila moje gostovanje? Zašto su na veèeri u Rimu reformatori tražili od italijanskih bankara da ne saraðuju samnom? Zašto sam se razišao sa Ðinðiæem posle sto dana? Zašto nije prihvaæen Program za spas Srbije iz 1999 godine? Zašto novinari nisu objavili tekstove iz knjige – Kuda ide Srbija, izdate oktobra 2001 godine? Zašto niko od oktobarske kontrarevolucije ne sme da izaðe na struènu raspravu o konceptu reformi? Zašto su oni koje sam ja nekada finansirao, podizao, uèio i obuèavao danas moji najveæi neprijatelji? Zašto me mrze oni koje sam stvorio? Zašto nemam imovinu vrednu milione, desetine miliona i stotine miliona dolara kad sam daleke 1984. godine meseèno na finansijskom tržištu okretao 150 miliona dolara, razvijajuæi posao koji do tada nije ni postojao? Zašto su danas bogati oni koji su pre dolaska Despota bili magacioneri, šverceri, džambasi, komunistièki sekretari, marksistièki ideolozi, prodavci banana, starog gvožða i poslovoðe duæana? Zašto nisam pobegao iz zemlje kad je otpoèela NATO intervencija? Zašto sam bio na topovima PVO? Zašto je vlasnik jedne televizije izjavio da æe pre da pusti da gostuje Legija nego ja? Zašto je u Agenciji za privatizaciju moje ime prokaženo? Zašto me je Koštunica slagao? Zašto je Ðinðiæ otišao na drugu stranu? Zašto neko drugi ne štiti interese malih akcionara? Zašto….

Mogao bih tako javno da otvorim mnoga pitanja o kojima nema javne rasprave. Zašto nema javne rasprave? Zašto nema javnog servisa? Ne možemo da izaðemo iz ove državne i nacionalne propasti bez katarze. Moramo da napravimo lustraciju. Mora javno da se kaže ko je krao državu i narod. Mora da se otkriju šverceri retkih egzotiènih životinja. Nema napretka ako ne uspostavimo institucije i vladavinu prava. Preduslov je da se otvori javna rasprava u društvu o svim našim problemima. Tako æemo bolest izleèiti. Ne trebaju nam blebetanja politièara koji se nadmeæu ko æe izgovoriti veæu gadost. Treba nam razum. Mudrost. I duša. Koju ne smemo da izgubimo u robotskoj civilizaciji. Dušu možemo saèuvati samo ako se istinski vratimo sebi. Srbija æe krenuti napred kada prestane da se laže i krade. Institucije æe se uspostaviti tek kada pljaèkaši državne imovine budu osuðeni i kada se ukradeno vrati narodu.

To je moje mišljenje i otvoreno ga iznosim. Ne mogu odstupiti od svoje moralne vertikale. Nisam nauèio da razmišljam tuðom glavom. Ne znam da se dodvoravam politièarima. Prezirem novobogataše jer ih znam iz vremena kad nisu imali ništa. Prezirem džep – set u zemlji gde se umire od gladi i neuhranjenosti. Ne mogu da trpim nepravdu. Ne mogu da gledam kako špekulanti varaju male akcionare. Otvoreno sam o tome govorio. Rekao sam da je privatizacija banditsko pljaèkanje države i graðana. Rekao sam da su reformatori tržišni talibani koji æe uništiti našu nacionalnu ekonomiju. Rekao sam da rasprodaju naše nacionalne resurse da bi se lièno obogatili. Opominjao sam da æe napraviti haos u državi.

Danas se plašim onog najgoreg. Srbija je ugrožena. Moramo nešto uèiniti da zaustavimo ovo namerno uništavanje države i naroda. Pokušavam nešto da uradim. Nešto konkretno. Makar malo da pomerimo sudbinu. Iza mene ne stoji moæan kapital. Ni politièke sekte. Ni strane obaveštajne službe. Iza mene stoji moj rad, znanje i poštenje. I dobri ljudi. Kojih je sve više jer su razoèarani. Napravimo zajednicu dobrih ljudi. Ako zlikovci i ološ imaju snage da se udružuju u prevari, zašto dobri ljudi ne stvore duhovnu snagu za preporod? Verujem da imamo snage da spasimo Srbiju. Verujem u volju dobrih ljudi. I zbog toga sam tu. Zbog toga radim to što radim.

Ko ne veruje neka poðe na teren sa nama. Za tri meseca smo prešli 42.000 kilometara. Obrazujemo graðane jer ih je država prevarila. Štitimo ih jer ih oni drugi lažu i kradu. Držao sam predavanje u 6 sati ujutru u Baèkom Gradištu poljoprivrednicima i Slovacima u Baèkom Petrovcu u 22 èasa. Zašto to neko drugi ne radi? Smeta im èlanarina od 100 dinara i danas 200 dinara, a ne smeta im što savetnici sindikata u EPS-u uzimaju 30.000 evra, što isti savetnici u NIS-u uzimaju 30.000 evra, što isti savetnici za svoje konsultantske usluge u PTT uzimaju 30.000 evra i šire svoje savetnièko tržište iako u ugovorima piše da ne garantuje uspeh. Ne smeta mu što najbolje poslove uvek dobijaju iste konsultanske firme.

Koje su to firme g. V.H.? Smete li da pišete o njima? Smete li da pišete o tajkunima? Ko kupuje hektar zemlje u Vojvodini za 100 evra? Kako se oni zovu? Da li su oni prodavci magle? Kome su oni uzor? Kojoj banditskoj grupaciji pripadaju? Kom klanu? Kom gangu? Smeta vam naša èlanarina od 200 dinara, a ne smeta vam što tajkun na jednom preduzeæu zaradi nekoliko miliona evra kad ga preproda. Kakva je to zamena teze? Ko je tajni agent? Ko koga plaæa? Ko je Broj Jedan? Da li je Alan Ford toliko glup da to ne vidi. Ili neæe da vidi. Smeta li mu nos Boba Roka?

Svedok, 20.09.2005.