Početna Sadržaj Osvetljenja Dinar ili evro, pitanje je sad

Dinar ili evro, pitanje je sad

1085
0

U domaćem debatnom teatru ovoga leta na sceni je „Hamlet” – dinar ili evro, pitanje je sad! Ne, nije. Muke domaće ekonomske politike nisu izazvane time što Srbija ima svoju valutu, već je loša ekonomska politika dovela do otvaranja „dinarskog” pitanja, bojim se sa pogrešne strane. Nacionalna valuta nije prepreka ekonomskom prosperitetu, niti je sama po sebi izvor finansijske nestabilnosti. Najuspešnije zemlje u razvoju zadržale su domaću valutu vešto koristeći svoj monetarni suverenitet u okvirima koje globalizacija dopušta.

Prelazak na evro nije jednostavna odluka ni za države koje su članice Evropske unije. Od starih članica – Velika Britanija, Švedska i Danska nisu odustale od nacionalne valute. I među novim članicama ima onih koje ne žure u prividnu zavetrinu i sigurnost evra, verovatno s dobrim razlogom.

Uvođenje evra daje državama EU brojne i nesporne prednosti, ali istovremeno oduzima fleksibilnost njihovoj ekonomskoj politici. Ovaj ozbiljan hendikep najbolje se vidi u vremenima velikih finansijskih poremećaja, poput današnjih. Fleksibilnost monetarne politike proizlazi iz mogućnosti da država samostalno upravlja visinom domaćih kamatnih stopa i politikom deviznog kursa. Upravo u tome leži osnovna prednost zadržavanja sopstvene valute koja i generiše dileme nekih članica EU. Ako je platni bilans u deficitu, depresiranje valute će poskupeti uvoz, pojeftiniti izvoz i tako pomoći uravnoteženju platnog bilansa. Kada je domaća privreda u recesiji i kada zaposlenost pada, centralna banka može smanjivati kamatne stope, pa preko jeftinijih kredita stimulisati privredu da investira, građane da troše i time podsticati tražnju i privredni rast.

Prelazak na evro je odricanje od autonomne monetarne politike. Loša ekonomska pozicija Velike Britanije je danas znatno olakšana velikim padom funte. S druge strane, Španija i Irska, dve države unutar EU koje su u ovom trenutku najugroženije svetskom finansijskom krizom, nemaju taj mehanizmom. One su taoci evra i njegovog jačanja. Politika evra je odraz ekonomskih karakteristika, stanja, pa i preferencija najvećih ekonomija evro-zone. Iako je bezbolno uvođenje evra trijumf evropskog monetarnog znanja, vizije i zrelosti, svi njegovi efekti još uvek se ne mogu jasno sagledati. Kada, i ako se pojave znatne razlike u ekonomskim trendovima među zemljama evro-zone, jedinstvena monetarna politika će se uvek voditi na nečiju štetu.

Za Srbiju bi odluka da se dinar zameni evrom bila dodatno komplikovana. Ako bi Srbija već sutra odlučila da usvoji evro i konverziju izvrši na nivou kursa dinara kakav je danas, katastrofalni efekti precenjenog dinara bi se konzervirali i nastavili bi da uništavaju domaću ekonomiju i njenu budućnost. Sigurno je da bi dinar morao da devalvira pre prelaska na evro, uz sve posledice koje s tim idu. Od traume devalvacije ne može se uteći usvajanjem evra.

Drugi problem je još teži i dalekosežniji – NBS ne može štampati evre. Prelaskom na evro, NBS bi izgubila mogućnost da obezbeđuje likvidnost, a time i sigurnost finansijskog sistema. Tu funkciju nema ko da preuzme. Problem prelaska na evro nije u tome što bi se EU zbog toga previše sekirala, ili se tome mnogo protivila. Problem je, što bi Srbija bila van sistema monetarne zaštite Evropske centralne banke (ECB). Bez garanta kakav je ECB, prelazak na evro bi bio opasan, veoma opasan potez.

Iz perspektive Srbije, prednosti domaće valute se nažalost, ne vide. Pogrešnom monetarnom politikom sve njene prednosti su izgubljene, a svi potencijalni rizici multiplikovani. Otvarajući se potpuno prema svim vrstama inostranog kapitala, koristeći dinar kao monetarno sidro i ključni antiinflatorni instrument, NBS je izgubila efektivnu kontrolu nad monetarnim sistemom. Sada je to već teško sakriti – inflacija i dalje raste, uprkos visokim kamatnim stopama i pogubnom jačanju dinara. Stoga, između slepog nastavljanja dosadašnje monetarne politike, ili prelaska na evro, ovo drugo je verovatno bolja alternativa. U tom, ali samo u tom kontekstu, predlog da se pređe na evro ima smisla.

Šire gledano, evro-debata prevazilazi monetarnu dilemu i odraz je logike koja se više ne sme ignorisati. Logika koja je iza predloga da se uvede evro može se interpretirati na sledeći način – Srbija je nesposobna da upravlja svojom monetarnom politikom, pa će je prelaskom na evro prepustiti nekom drugom i ozbiljnijem. Na istim premisama počiva i predlog da se potpiše novi sporazum sa MMF-om. Kako vlada nije u stanju da sama vodi odgovornu ekonomsku politiku, neka to (indirektno) umesto nje, radi MMF. Konačno, kako partijski poletarci još nisu savladali umeće efikasnog upravljanja državnim monopolima, iako to neobično vole, prodajmo ih strancima. Prihvatanje ovakve logike je moguće samo u društvu koje je izgubilo svoj put.

Ovde nije teško prizvati gorku ironiju i dovesti je do apsurda. Ako Srbija nije u stanju da upravlja sopstvenom ekonomskom sudbinom, možda je najbolje da se država, vlada i NBS privatizuju i predaju na upravljanje strancima. Ko zna, možda neko veštiji i kompetentniji ne bi ni morao baš sve da rasproda, ne bi mu trebao evro, pa ni novi sporazum sa MMF-om.

Finansijski konsultant Nebojša Katić
Politika 29/07/2008.