Početna Sadržaj Priče DEČACI

DEČACI

2601
0

Kada smo mi bili dečaci, nismo tukli devojčice.
To se smatralo kukavičlukom.
Nismo tukli ni mlađe dečake.
To se smatralo bezobrazlukom.

Kada smo mi bili dečaci, nismo se ni igrali sa devojčicama.
One su imale svoje igre.
Nama te igre nisu bile zanimljive.
Mi smo se igrali opasnih igara.

Ratovali smo kao kauboji i Indijanci.
Odapinjali strele. Palili vatre.
Bacali noževe. Jahali konje i magarad.
Penjali se na drveće i skakali na konjanike.

Igrali smo se i partizana i Nemaca.
I svi smo bili partizani.
Niko nije hteo da bude Nemac.
Odlazili smo u šumu i vikali „Ura!“.

Kada smo mi bili dečaci sukobe smo rešavali pesnicama.
Ili rvanjem.
Roditelji nisu rešavali naše probleme.
Uspostavljena je hijerarhija u čoporu.
I svako je znao svoje mesto.

Vođa čopora nije smeo nikoga da zlostavlja.
On je branio čopor od drugog čopora.
On je bio najhrabriji i najodaniji drug.
Bio je najveštiji da nas zaštiti i povede.

Kada smo mi bili dečaci, napredovanje je zavisilo od lične hrabrosti.
Koju si morao da dokažeš.
Najbolji način je bio ako skineš skalp nekom bezobraznom starijem dečaku.
Koji je voleo da maltretira mlađe.

Kada smo mi bili dečaci, postojao je viteški kodeks.
Kojeg smo se pridržavali.
Mi, koji smo bili vitezovi.
I koji smo kontrolisali bezobrazne dečake.

Kada smo mi bili dečaci, nismo imali igračke.
Sami smo morali da smišljamo igre.
I da slušamo starije dečake.
Kojima smo donosili loptu, kada ode u baštu.
I kojima smo donosili vodu.
Jer smo bili ponosni da gledamo bolje od sebe.

Kada smo mi bili dečaci, tukli smo se za naše devojčice.
Niko nije smeo da ih vređa.
Niko nije smeo da ih ponižava.
Smatrali smo svojom obavezom da štitimo naše devojčice.

Današnji dečaci tuku devojčice.
Pesnicama.
Vređaju ih i ponižavaju.
Odmeravaju snagu sa njima.

Današnji dečaci ne brane svoje drugarice.
Oni podržavaju nasilnika.
Slede ga i hrabre.
Tako prikrivaju svoj kukavičluk.

Današnji dečaci izbegavaju tuče sa starijim dečacima.
Oni tuku samo one mlađe.
Kada njihov bezobrazluk kažnjavaju jači dečaci, plaču i kukaju.
Zovu roditelje da ih zaštite.

Bezobrazni dečaci su bezobrazluk pokupili od svojih roditelja.
Sve počinje iz kuće.
Ako otac zlostavlja majku, nevaljali dečaci marišu devojčice.
Ljubav mora da se oseća i pokazuje.

Na svu sreću, ima još uvek dobrih dečaka.
Ali su nekako povučeni.
Ne vode glavnu reč, nego puštaju nevaljalcima da vode kolo.
Roditelji su ih naučili da se ne zameraju lošim dečacima.
Za svaki slučaj.

Tako nevaljalci postaju još obesniji.
Niko im se ne suprostavlja.
I niko im ništa ne može.
Učiteljice i nastavnici se plaše njihovih roditelja.

Zakon štiti nevaljalce.
I pravi problem društvu.
Jer nevaljalac kvari društvo.
I društvo pravi nevaljalim.

Ispada da dobri treba da se povlače pred nevaljalim.
I onda nevaljali upravljaju društvom.
I zlostavljaju dobre.
Maltretiraju ih sve dok se dobri ne pobune.

Umesto da se čekamo tu pobunu, dobri moraju da se odmah odupiru nevaljalima.
U startu, kada nevaljalstvo još uvek nije uzelo maha.
To je jedini način da se stvari dovedu u red.
Jer red mora da se zna.
I nevaljalima se mora stati nogom za vrat.
Što pre to bolje za društvo.

Beograd, 16.06.2015.