Početna Sadržaj Osvetljenja Danas i njegova objektivnost

Danas i njegova objektivnost

1084
0

Bilo je potrebno da prođe gotovo nedelju dana da dnevni list Danas ,koji se inače neprestano poziva na građanske vrednosti,odbranu ljudskih i manjinskih prava, objektivno i pravovremeno informisanje i neophodnost stalnog i bespoštednog suočavanja sa prošlošću i zločinima učinjenim u naše ime, prenese odjeke nacističkih incidenata sa koncerta Marka Perkovića Tompsona . Ovaj koncert je bio po oceni svih relevaantnih izveštača velika proustaška manifestacija i sudeći prema ocenama hrvatskih medija pretvorio se u masovnu demonstraciju fašizma.Ovom koncertu su,što je posebno mučno i zabrinjavajuće prisustvovali u pretežnom broju veoma mladi ljudi., ali je bilo prisutno i mnogo poznatih ličnosti iz hrvatskog javnog života ali i neki predstavnici zvaničnih državnih organa Hrvatske.Ono što je za našu javnu , medijsku i političku scenu od posebne važnosti je pitanje, zašto je bilo potrebno da prođe nekoliko dana da bi u rubrici Region u liberalnom listu Danas bio objavljen tekst o odjecima o ovoj manifestacijei ustaštva u Zagrebu.

U Danasu se inače veoma prilježno beleži i komentariše svaki nacionalistički i rasistički incident u Srbiji.Ovoga puta je izostao komentar redakcije Danasa, što izaziva posebnu čuđenje .Verovatno ovaj događaj nije od posebnog značaja za kolumniste i komentatore lista Danas.Tako se kao i mnogo puta do sada pokazalo da list Danas u svojoj uređivačkoj politici demonstrira primenu različitih standarda i pristupa analizi najaktuelnijih društvenih pojava .Napad na predsednika hrvatsko-bunjevačko-šokačke stranke Blaška Tomanovića zabeležen je na prvoj Stranici Danasa ali odjeci sa proustaškog koncerta su štampani na četrnaestoj strani.Oni verovatno ne zaslužuju da se nađu na udarnoj stranici , jer to su samo zakasneli odjeci jednog koncerta na kome su se desile neke sporadične neprijatne stvari, ali to ne zaslužuje veću pažnju i adekvatan komentar. Interesantno je napomenuti da se o ovoj užasnoj i zastrašujučoj proustaškoj manifestaciji nisu oglasile naše dežurne i istaknute nevladine organizacije koje se bave zaštitom ljudskih prava i kulturnom dekontaminacijom i denacifikacijom Srbije.Kao i mnogo puta do sada one su ostale neme i njihovo neoglašavannje i ne može da čudi jer su one opredeljene da se bore protiv srpskog nacionalizma i rasizma, a sve ono što se dešava u Hrvatskoj van je njihovog atara i stvar je brige i reagovanja tamošnjih sličnih nevladinih organizacija.Svako treba da čisti ispred svog praga, glavni je moto naših agilnih dekontaminatora i boraca za suočavanje sa prošlošću, zato nas i ne može mnogo začuditi izostanak reakcije i prečutkivanje proustaškog divljanja na koncertu u Zagrebu.

U ovakav kontekst objektivnog izveštavanja i komentarisanja lista Danas može se svrstati i tekst Bojana Tončića o ratnom gradonačelniku Tuzle Selimu Bešlagiću koji je pre nekoliko dana priveden i saslušan u odeljenju za ratne zločine suda Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Novinar Danasa Bojan Tončić navodi da se radi o ratnom zločinu poznatom kao Tuzlanska kolona kada je po podacima Crvenog Krsta poginulo 12o vojnika.U svom tekstu ovaj novinar navodi da Teritorijalna odbrana Tuzle tvrdi da su rezervisti JNA u pijanom stanju šenlučili i da je ona samo uzvratila vatru.Po zvaničnom tumačenju Jugoslovenske Narodne Armije sukob je izazvan tokom mirnog povlačenja jedinica iz kasrne Husinski Rudari.Bojan Tončić nam je dao na uvid dva suprotstavljena viđenja dešavanja pri napadu na vojnu kolonu i tu se završava i iscrpljuje njegova tzv. novinarska objektivnost.U portretisanju ratnog gradonačelnika Tuzle,koga Oslobođenje ocenjuje kao časnog čovreka koji je bio jedina svetla tačka na crnoj mapi BIH, on posebno mesto i značaj daje svedočenju Selima Bešlagića kao nekoj vrsti krunskog svedoka .A samo svedočenje Selima Bešlagića predstavlja vrhunac licemerstva, neodgovornosti,bezočnosti i specifične morbidnosti.“Navodno je TO sa dve hiljade pripadnika Zelenih Beretki nekonvencionalnim oružjem napala nenaoružanu kolonu vojnika u kojoj je bilo pijanih vojnika i koja je izmakla kontroli.Odgovornost za tragediju snosi komanda koja je izvodila tu formaciju.Bilo je samo šest aktivnih pripadnika JNA, ostalo su bili rezervisti i dobrovoljci sa Ozrena.On naglašava da je policija morala da se brani“.Sudeći po ovom časnom i objektivnom svedočenju nekontrolisani i pijani vojnici i rezervisti izazvali su sukob u kome su slabo naoružane i nepripremljenje jedinice policije Teritorijalne Odbrane Tuzle ubile 12o vojnika, jer je policija bila prinuđena da se brani.Tako govori ovaj časni čovek, koji sada slobodno vreme provodi uglavnom radeći u bašti, o pogibiji i brutalnoj likvidaciji 12o vojnika koju je sasvim spontano prenosila lokalna televizija.On u svom svedočenju ne govori o stravičnoj torturi kojoj su bili izloženi zarobljeni vojnici koji su u stvari sami izazvali i skrivili odbrambenu reakciju nepripremljenih jedinica policije i TO.Kao su onda te tako nepripremljene i iznenađene jedinice uspekle da likvidiraju 12o vojnika.Ali to ne zanima ratnog gradonačelnika Tuzle jer on svu odgovornost za napad na vojničku kolonu prebacuje na pijane vojnike i komandu koja je izvodila tu formaciju iz kasarne Husinski Rudari, ali on pri tome ne kaže kako je bilo moguće da policija koja je morala da se brani bude tako efikasna i u iznudici ubije 12o vojnika ( još uvek se ne zna koliko je stvarno žrtava bilo, neki podaci govore i o više od dvesta poginulih vojnika i starešina).

U svedočenjima onih koji su preživeli ovaj masakr u Tuzli mogu se čuti potpuno suprotne činjenice u odnosu na svedočenje Selima Bešlagića koji je i bio garant dogovora da če vojnom konvoju posle jednomesečne blokade biti dopušteno da se mirno evakuiše iz grada.U tekstu Živi spaljeni u tv prenosu moženmo pročitati sledeće svedoćenje.“Naivni potpukovnik Dubajić je poverovao da ima iskrene sagovornike i nije imao pojma da je reć o zamci:Organizovan je kolona od 200 motornih vozila u kojima je bilo oko 600 pripadnika JNA.Oko 2o časova počela je evakuacija. Nekolko minuta kasnije u naselje Brčanska mahala ili tačnije u Skojevskoj ulici usledio je napad iz svih oruđa. Iz zaklona i okolnih zgrada pripadnici TO BIH i Patriotske Lige tukli su po mladićima kao po glinenim golubovima.Celu akciju je snimala lokalna televizija i emitovala u direktnom prenosu.Užasno je bilo gledati kako iz zapaljenih vozila istrčavaju vojnici i umiru trčeći kao žive buktinje.Ko nije stradao, pokušao je da se preda, ali je to bila greška jer je na desetine zarobljenika likvidirano. Svedoci tvrde da je čak 17 ranjenika ubijenoi tako što su dokrajčeni udarcima čekićem u glavu.Uprkos desetinama izjava,obimnom video-materijalu za Haški tribunal ovo nije bio dovoljno važan slučaj da bi se protiv počinilaca i nalogodavaca podigla optužnica .Na spisku najodgovornijih osim gradonačelnika Bešlagića, nalaze se komadant TO Enver Delibegović,policijski komadant Mehmed Bajrić, vođa paravojske Muhamed Brkić“ .Ovakva svedočenja ne zanima ni objektivnog novinara i komentatora Danasa Bojana Tončića, njemu je važno da nam u svom portretu ratnog gradonačelnika Tuzle demonstrira svoje viđenje suočavanja sa prošlošlću u kome ima mesta samo za ocene o mirnom čoveku i ljubitelju cveća Selimu Bešlagiću koji nam je ispričao svoju licemernu i morbidnu priču o pijanim rezervistima ne pokazujući pri tome ni trunku saosećanja sa brutalno likvidiranim vojnicima JNA kojima je dao garancije da će imati bezbednu evakuaciju iz tuzlanske kasrne.I sada nam se način , petnaest godina posle masakra u Tuzli, za koji niko nije odgovarao , nudi na stranicama lista Danas priča o časnom ratnom gradonačelniku Tuzle kao jedinoj svetloj figuri u mračnom bosanskom karakazanu. Ovakav neobjektivan i jednostran način pisanja i izveštavanja lista Danas, a koji i predstavljaa izraz samoproglašenih građanskih i liberalnih političkih grupacija u Srbiji , ne može na pravi i objektivan način otvoriti pitanje suočavanja sa prošlošću jer to podrazumeva da se naše društvo suoči sa celovitim ,nepristrasnim i ideološki neopterećenim sagledavanjem događaja koji su doveli do raspada jugoslovenske države.

22 juni 2007 godine