Početna Tekstovi i kolumne Svedok Biznis i politika

Biznis i politika

933
0

Prošle godine u junu mesecu suðenje je prekinuto pošto je parlament doneo zakon kojim se premijeru daje imunitet, ali Ustavni sud je odbacio ovaj zakon i suðenje je nastavljeno. Berluskoni se prošle nedelje nije pojavio na sudu. Žestoko se brani i dokazuje svoju nevinost. Meðutim, premijerov advokat Èezaro Previti, koji je dao novac sudiji Renatu Skvilentu, veæ je na odsluženju kazne od pet godina zatvora, kao i sudija koji je dobio maksimalnih osam godina. Hoæe li se i Berluskoni pridružiti njima? Kako stvari stoje sa pravnom državom u Italiji, postoji velika moguænost da se aktuelni premijer naðe iza brave. Tako bi se ostvarilo predviðanje Berluskonijevog bliskog saradnika Maræela Dell Utria, izreèeno neoprezno prošle godine, kada je iskreno rekao: „da se nas dvojica nismo upustili u politiku danas bismo bili u zatvoru kao mafijaši“.

Toliko o uspešnosti Berluskonija. O njegovim fanovima u Srbiji nešto kasnije. San novobogataša, koji se danas nameæu kao spasioci Srbije, je da postanu Berluskoni. A san Berluskonija je da na kraju života ne završi u zatvoru. Prošle nedelje u Poljskoj je izbio skandal oko prodaje državne rafinerije. U aferu je umešan najbogatiji graðanin ove zemlje Jan Kulèik, èija se imovina proceniju na 3,3 milijardi $, što ga je popelo na 7 mesto rang liste nedeljnika „Vprost“ o najbogatijim ljudima srednje i istoène Evrope. Kulèik se nije pojavio na suðenju jer je, navodno, na leèenju u SAD. Seæate li se ko se posle bekstva gazda Jezde leèio od srca u Sremskoj Kamenici? Izgleda da je kukavièluk oligarha svuda isti. Jank Kulèik je, prema parlamentarnoj optužnici, posredovao izmeðu tajnih službi i politièkih vrhova vladajuæe levice radi kupovine državne rafinerije u Gdanjsku. I levica i desnica vole da kradu novac od poreskih obveznika uz pomoæ estradnih biznismena koji se, kao što je svima poznato, bogate saraðujuæi sa svima koji imaju vlast. U procesu pljaèkanja novca od graðana nije važno koja politièka opcija omoguæava to razbojništvo, nego koliki deo opljaèkanog plena odlazi u džepove politièara koji su trenutno na vlasti. Poslovni ljudi nemaju politièkih predrasuda, njihova ideologija je novac i oni se trude da se ponašaju što ekonomiènije, da za što manje plaæene provizije politièarima na vlasti zadrže što veæi deo opljaèkanog novca za sebe.

Govorim o tajkunima koji preko noæi prigrabe neverovatna bogatstva i koji, umesto da se sakriju i pobegnu u svet, postaju estradne liènosti koje se èak ne stide da krenu u politiku. Verovatno da to rade zbog toga da ne bi, poput njihovog italijanskog kolege, ležali u zatvoru. Politika im, dakle, daje imunitet da uživaju neko vreme u ubeðenju da su ugledni graðani. Na svu sreæu, njihov banditizam se pre ili kasnije otkrije i oni postaju žrtve svoje pohlepe i sujete. To se desilo milijarderu Hodorkovskom koji je, kraduæi prirodna bogatstva, naftu i gas, za manje od deceniju postao najbogatiji Rus. Umišljen da je dostigao vrh vrhova i da mu niko više ništa ne može, pošto ima dovoljno novca kojim može sve da kupi, ugledajuæi se na zavodljivog brbljivca Berluskonija, poèeo je da se priprema za politièku karijeru. Ali, Putin je bio nemilosrdan. Uhapsio je prevaranta i skinuo banditsku masku sa njegovog plejboj imidža. Hodorkovski je pune dve nedelje glumio uvreðenost, oèekujuæi da æe opljaèkani ruski puk ustati u njegovu zaštitu, nakon toga se nadao da æe se pobuniti meðunarodna javnost zbog kršenja liènih sloboda pljaèkaša društvenog bogatstva, ali kada se niko nije oglasio, osim desetak zbunjenih roðaka dovedenih pred zatvor, ruski tajkun je gorko zaplakao i pokajao se priznajuæi otvoreno kako je uz pomoæ politièara na vlasti krao. A kako bi drugaèije mogao da se obogati?

Posle ispovesti Hodorkovskog poèele su milijarde dolara da pristižu u Rusiju. Otkud tolika nagla zainteresovanost stranih investitora za rusko tržište? Procene su da se radi o ruskom kapitalu koga su pre deceniju tajkuni izneli iz zemlje. Operiše se sa cifrom od 500 milijardi $ koliko su oligarsi opljaèakli svoj narod i izneli bogatstvo iz zemlje. Putin je pokazao kako se treba boriti protiv oligarha. Džordžu Bušu to, dakako, ne pada na pamet. Uprkos ubedljivoj izbornoj pobedi, koja je više izvojevana na srušenom neoliberalnom programu demokrata nego na èvrstim uverenjima konzervativnih republikanaca, ostaje zabeleženo da je predsednikov savetnik, neprikosnoveni Kenet L. Lej, èelnik nekada èuvenog „Enrona“, najveæeg trgovca elektriènom energijom u SAD, najveæi finansijer predsednikove stranke, pored svih titula i zvanja, ipak, zaglavio robiju. Lej je iskoristio svoj privilegovani položaj da izvrši pritisak na predsednika Savezne regulacione komisije za energiju da se ubrza deregulacija energetike. Tako je „Enron“ izrastao preko noæi u energetsko èudovište koje je gutalo sve pred sobom, sve dok Kalifornija nije ostala bez struje. Stotine milijardi dolara je opljaèkano od malih akcionara SAD i tada je država reagovala. Niko ne sme da uništava sistem koji poèiva na privatnoj svojini i slobodi graðana da investiraju slobodan kapital.

Mogao bih još nabrojati bezbroj sluèajeva gde su biznis i politika povezani. U svakoj zemlji imate kapitalce koji su nastali pod pokroviteljstvom neke politièke oligarhije. Jedan amerièki sociolog je nedavno rekao, uporeðujuæi nastanak amerièkih bogataša poèetkom dvadesetog veka i brz uspon ruskih oligarha, da oni imaju istu razbojnièku svest, ali da su, ipak, amerièki bogataši otimali u vreme kada je SAD bila u usponu i niko od graðana ih za to nije optuživao, dok su ruski tajkuni nastajali u vremenu najveæeg siromašenja države.

Dakle, glembajevski motivi bogataša svuda su isti. Razlika je samo u društvenim okolnostima gde se pljaèka dogaða. Uvek su mi se gadili pohlepni i gramzivi lešinari društvene svojine koji proždiru sve što im se ponudi samo da bi napunili sopstvenu prazninu. Znam jednu olinjalu hijenu, o kome tek hoæu da napišem prièu, koji se danas leèi u švajcarskim psihijatrijskim ustanovama i pije tablete, popularno nazvane – tablete za smeh. Taj skot je svojevremeno sa visokog državnog mesta vodio svoj lièni biznis i dnevno zaraðivao taèno onoliko koliko za èitav radni vek treba kompjuterskom struènjaku negde u svetu. Èemu onda tolike kraðe, ako niste nauèili ni da se smejete? Koji je onda smisao otimanja? Šta æe ostati iza svih tih pljaèki? Biznis i politika sklapaju dogovore. Naravno, uvek na štetu politike. Ubeðen sam da je politika javna delatnost u interesu èitave zajednice. Dakle, u interesu svih graðana. Sve ostalo je politikanstvo. Politika treba da donese pravila i uslove za tržišnu igru. Poslovni ljudi, kojima i sam pripadam, izlaze na tu tržišnu utakmicu i takmièe se na opštu korist društvene zajednice. U tržišnoj utakmici, prema mom shvatanju, treba da pobedi onaj koji je konkurentniji, veštiji, štedljiviji i profesionalniji. U toku same igre politici nije mesto u utakmici. Ako nekog politièara privuèe èar tržišne igre, takvih primera ima dosta, treba da se odrekne politike, obuèe dres poslovnog èoveka i pokaže svoje umeæe na samom tržištu. Nažalost, politièari vole da uèestvuju na tržištu nastupajuæi sa svoje politièke funkcije. Njihovi omiljeni biznismeni uvek pobeðuju u nameštenoj politièko – tenderskoj utakmici. Tako se nagomilavaju bogatstva kriminalnim otimanjem od prevarenih graðana. Na tržištu ne opstaju najsposobniji, veæ oni podlaci koji mogu da progutaju uvrede, ponižavanja i pljuvanja politièara na vlasti. Ko sve to može da izdrži dobija kao nagradu za podaništvo nabolje delove tržišta gde se, radi sigurnosti, unapred uspostavljaju monopoli. Slobodno tržište tako postaje okovano, a graðansko društvo se pretvara u kastinsko. Država tada hrli u socijalnu revoluciju jer je došlo do dramatiènog raslojavanja u društvu. Graðani više ne mogu da izdrže ponižavanje i siromaštvo.

Srbija se danas nalazi u takvom stanju. Nemamo državne institucije i nezavisno sudstvo koje æe uobraženog Berluskonija da osudi na robiju. Nemamo Putina koji æe da uhapsi naše tajkune tranzicije. Oni koji danas prièaju o Šestom oktobru uèestvovali su u tranzicionoj pljaèki. Nema modernizacije u društvu dok se biznis i politika ne razdvoje. Ali tako ne misle neki biznismeni. Gazde. Evo, recimo, jednog mišljenja srpskog Domaæina koji kaže: „Ako nemaš vlast ili nisu uz nju, poslednji si sluga. Vlast može svakog da savije kao prase u pleh i da ga ispeèe u furuni“. /Reporter 292, 11. maj, 2004.god./ Evo originalnog, folkornog mišljenja jednog Gazde. Svi mi koji nemamo vlast ili nismo uz nju smo poslednje sluge. Gazde se bore za vlast ili trèe uz nju. Biznismeni hoæe da budu gazde. Politika im to omoguæava. Tržišta se Gazde plaše. Ako hoæeš da budeš bogat, moraš da budeš uz vlast. Bilo koju. Ako se protiviš vlasti furuna ti ne gine. Biæeš savijen kao prase i gurnut da se ispeèeš. Ako nemaš pleh ti si sluga. Nemaš privilegije pri peèenju. Uspešan biznismen je onaj koji se sam savije, smesti udobno u svoj pleh i èeka da se ispeèe. Kao prase. Biznis je biznis.