Početna Sadržaj Priče BANANICA

BANANICA

3521
1

Odrastali smo u radničkom kraju Zemuna.
Naši roditelji su bili dođoši sa dinarskih planina.
Pravili su kuće i mi smo se igrali na gradilištima.
Odrastali smo na ulici.
Između kopanja temelja i nalivanja ploča.

Čopor dece se igrao u sremskim njivama i kukuruzima.
Sami. Bez roditelja. Kojima nisu smeli da se žale ili da plaču.
Roditelji nisu imali vremena za decu. Borili su se  da naprave krov nad glavom.
Deca su rasla sama od sebe. Kao trava posle obilne kiše.
Čuvala ih je ulica i jedan krupni, brkati milicioner po nadimku Brko, sa velikim pivskim stomakom i tamnobraon kaišem, koji se jedva zakopčavao na rupi koja je bila probodena na vrhu kaiša, gde se nikada ne probija rupa za kaiš.

Deca su međusobno rešavale svoje nesporazume pesnicama i tako se uspostavljala hijerarhija u čoporu.
Brko je rešavao dečije nestašluke čupanjem ušiju. Nikada nije nikoga udario, ali je čupao uši tako krvnički da su nekima izrasle klempave uši. Tako su nam objašnjavali klempavi dečaci zašto imaju velike uši.

Brko je bio neprikosnoveni autoritet kod dece i roditelja.
Deca se nisu smela da  žale na njega, a roditelji su mu sve verovali.
Bilo je roditelja koja su se žalila Brki na nestašluke svoje dece.
Brka je onda dolazio da smiruje tog nevaljalca.
Roditelji bi ga častili pivom.

Nikada Brka nije popio više od flaše piva i nikada nije pojeo ćevape, pljeskavicu ili pečenje, koje su mu nudili roditelji. Njegova mera je bila flaša hladnog piva. To je smatrao nekom vrste pristojne pažnje. Sve ostalo bi bilo potkupljivanje vlasti i Brko to nije mogao da podnese.

U čoporu dece bio je jedan naš drug, koji je naglo izrastao, ugojio se i obožavao je da jede slatkiše. Kažu, ako ne preuveličavaju, da se jednom zavukao u ostavu i da je pojeo teglu meda. Babe su govorile da to nije istina, poslednji koji je pojeo teglu meda bio je neki sirotan David Žujić, pa je jedva spasio živu glavu.

Pošo je pojeo teglu meda, deca su tog proždrljivca nazvali Medo.
Niko mu nije znao pravo ime. Svi su ga zvali Medo.

Medo je bio šampion u nestašluku. Prvi se u maju penjao na trešnje koje su rasle van našeg kraja, u našem kraju nikoga nije dirao jer je smatrao da to nije lepo da radi, krao je lubenice, jabuke, a u jesen šljive.
Bezbroj avantura je imao Meda i svi su prepričavali njegove
dogodovštine iz noćnih krađa. Interesantno je bilo da je plen delio svojim drugarima. Nikada nije uzimao sve za sebe. Mnogi pričaju da je za sebe uzimao najmanje i da su ga drugari zbog toga još više voleli.

Medo je voleo avanturu.
Hteo je da se što više priča o njemu.
I to je postigao.

Brko ga je redovno vukao za uši i pokušavao da smiri i dovede u red.
Uprkos silnim pokušajima, nije vredelo. Medo je bio sve nemirniji.
Interesantno je bilo da, što ga je više vukao za ušesa, njegove uši su bile sve manje.
Kako se to dešavalo nikome nije bilo jasno. Medo je jednostavno
prkosio i tom utvrđenom stavu da su deca klempava jer im je Brko dobro izvukao uši.

U školi je Medo uspeo da uđe u legendu.
Svi osnovci su pričali o njegovim podvizima.
Brko je u to vreme već bio otišao u penziju, a deca su objašnjava da je i on digao ruke od Mede i da ga je Medo, ipak, na poene pobedio.

Medo je rasto i razvijao se u uličnim tučama.
Imao je dobro dušu, branio je mlađu decu od nasrtaja velikih
siledžija, pozajmljivao je drugarima klikere, sličice za tapkanje i i
odličan je golman bio. Neustrašiv je bio na golu.

Ali, Medo je imao jednu veliku tajnu.
I niko nije znao za nju.
Bila je to njegova velika slabost.
Medo se zaljubio u – čokoladne bananice.

Obožavao je čokoladne bananice od prvoga dana kada su se pojavili u tek otvorenoj samoposluzi u kraju. Bila je to prva samoposluga i svi su ulazili da nešto u njoj kupe. Ušao je i Medo, ali nije imao para ništa da kupi. Šetao je zainteresovano imeđu rafova i posmatrao izloženu robu. Činilo mu se kao da se nalazi u nekom snu.

A onda je video, negde blizu same kase, poređane čokoladne bananice.
Bio je zadivljen kako su upakovane.
Čokoladne bananice – tako je pisalo.

Znao je ukus čokolade. Na pijaci je uspeo da mune jednu bananu i pojeli su je njih 12 u slast. Tačno su je podelili na dvanaest ravnih časti. To je bila prva banana koju su pojeli u njihovom životu i  toga će se večno sećati. Medo je dokazao da je nedostižan. Podelio je drugarima ukradenu bananu. Mogao je sam da pojede.

Ali, šta je sada to – čokoladna bananica?
Nije banana, nego bananica. Tako je slatko izgledala. Preslatko upakovana.
Kakav li je samo ukus?
Banana koja je umočena u čokoladu.
Mora da je to nešto posebno. Nešto izuzetno.

Mora da je proba!
Mora da zagrize tu slatku čokolodnu bananicu.
Mora odmah da je proba!

Vešto se umuvao pored jedne bake i zgrabio je tri čokoladne bananice.
Stavio ih je duboko u džepove i zajedno sa bakom izašao iz samoposluge.
Žene na kasi su mislile da je unuk te bake.
Nisu ga ni pogledale.
Srce mu je kucalo kao tipke na kasi.

Sakrio se u bašti kuće, ispod jabuke, gde je voleo da sedi.
Ritualno je otvorio prvu čokoladicu i zagrizao.
Ushićen progutao je ostale dve čokolodice.

Od toga dana traje njegova opsednustost čokolodnim bananicama.
Brižljivo je krio tu svoju tajnu.
Izbegavao je da ga drugovi vide kako jede čokoladne bananice.
A krao je bananice na svakom mestu.
Usavršio je način krađe.
Išlo mu je na ruku što su bananice ble male.

Tako je Medo krenuo na zanat.
Završio je za automehaničara, ali mu se taj posao nije radio.
Voleo je kola, ali pomisao da bude zamazan uljem i da mu ruke budu crne od motora ga je izluđivala.
Sebe je više video kao trgovca.
I tako je počeo kasnih sedamdesetih da švercuje robu.
Trst, Turska i Solun su mu bili glavne destinacije.

Radio je sam. Nije voleo da radi sa momcima iz kraja.
Oni su krali po radnjama i tako padali u ruke policije.
Njega to nije zanimalo. Ne zato što se nešto plašio, jer bio legenda i mnogi su se čudili da on nije započeo svetsku karijeru, njegov talenat je bio neprikosnoven, ali on je duboko u sebi osećao da to ne sme da radi.
Želeo je da napravi novac, koga njegova porodica nikada nije imala, želeo je da izvuče porodicu iz bede i znao je da mora da traje u poslu.

Posao mu je odlično išao.
Njegova trgovačka spretnost je bila zadivljujuća.
Uzimao je sve više robe.
Otvorio je prvi butik. Na ekskluzivnom mestu u gradu.
Posle nekoliko godina imao je desetak butika.
Kada je devedesetih otkrio Kinu i kada je počeo da vuče robu  otuda, njegov posao je procvetao.

Kupio je nekoliko stanova.
Renovirao je porodičnu kuću svojih roditelja.
Slao je roditelje u banju i na more.
Bratu i sestri je kupio stanove.
Pomagao je njihovu decu da se školuje.

Vozio je najbolja kola.
Letovao je sa porodicom na najatraktivnijim svetskim lokacijama.
Deca su mu bila radna i vaspitana.
Nasledila su njegovu trgovačku mrežu.
Nisu htela da uče, što je njega nerviralo, jer je želeo da neko iz
porodice završi fakultet.
Sestrin sin je upisao mašinski fakultet i on je bio ponosan.
Finansirao ga je dok nije doktorirao.

Medo je živeo povučeno od javnosti i nije voleo da sreće staro društvo iz kraja.
Slabo je i dolazio u stari kraj.
Počeo je sve više i da čita. Opčinjen je bio istorijom. Naročito
zabranjenom istorijom. Kupovao je sve knjige koje su govorile o tajnim upravljačima sveta.

Život mu se zaokružio i učvrstio.
Živeli su opušteno i udobno.
Nije više trgovao, nego je živeo od rente.
Deca su trgovala i vodila svoje poslove.
Postao je i deda.

Ostala je samo jedna tajna.
Koju nikome nije hteo da oda.
I dalje je krao čokoladne bananice.
One ukradene su mu bile najslađe.

Beograd, 21.05.2015

1 KOMETAR

  1. Prelepa priča,sa mirisom detinjstva i odrostanja u pristojne ljude.
    Medo je bio ljuta sirotinja i njegova opčinjenost banama je pobeda nad bedom.
    Srbijom vladaju lešinari koji su odrasli na svili i kadifi i kojima je cela Srbija i čokoladna bananica.
    Vreme je da da se Mado i druge Mede pro bude iz zimskog sna.