NOAM CHOMSKY, FILOZOF I LINGVIST, NAJRADIKALNIJI KRITIČAR NOVOGA SVJETSKOG PORETKA I AMERIČKE DRŽAVNE ADMINISTRACIJE
Ako pojam "terorizam" shvatimo u skladu s njegovom službenom definicijom, "borba protiv terorizma" i ne postoji. Iz tih definicija proizlazi da je sama Amerika vodeća teroristička država, a da su to i njezini saveznici u "borbi protiv terorizma". "Terorizam" igra sličnu ulogu kao i "komunizam", "kriminal", "droga" i ostala sredstva za zastrašivanje javnosti, kako bi ova podržala politiku koja služi interesima države
Što su po vašem mišljenju uzroci eskalacije nasilja između Izraela i Palestinaca posljednjih mjeseci?
– Pogrešno je, rekao bih, pitanje formulirati na taj način. Bolje bi bilo govoriti o situaciji koja je nastala između američko-izraelske alijanse i Palestinaca. Ne radi se o sukobu između dva lokalna protivnika, a čak i kad bi tako bilo, ništa ne bi nalikovalo na simetriju. Izrael je jedna od vodećih vojnih sila, i nastupa uz potpunu podršku svjetske supersile. U posljednjih 35 godina okupirao je Zapadnu obalu i područje Gaze. Palestinci su, s druge strane, sami, bez mogućnosti obrane. Vojna okupacija, uz podršku SAD-a, od samog početka bila je gruba i brutalna. Kršeći Četvrtu ženevsku konvenciju, američko-izraelska koalicija naseljavala je okupirana područja koja je namjeravala priključiti Izraelu, i radila sve kako bi osigurala izraelski nadzor nad glavnim resursom Zapadne obale – vodom. To se nastavilo i kroz proces u Oslu, koji je utemeljen na principu da se za Palestince pod izraelskom dominacijom ustanovi "permanentna neokolonijalna ovisnost". Citiram pritom Shloma Ben-Amija, pregovarača predsjednika vlade Ehuda Baraka u Camp Davidu 2000. godine, kojeg se unutar američko-izraelskog političkog spektra smatra jastrebom.
Znači li to da se i dalje radi o višedesetljetnoj konstanti?
– Da, stanje je u osnovi ostalo nepromijenjeno. Prijedlozi iz Camp Davida, modelirani po uzoru na južnoafričke bantustane ustanovljene četrdeset godina ranije, kreirani su s namjerom da formaliziraju takav ishod. Poput njihovih prethodnika, i Clinton-Barakova koalicija nastavila je sa širenjem ilegalnih naselja. U posljednjoj Barakovoj i Clintonovoj godini, 2000., brzina naseljavanja bila je najveća od 1992. godine, prije Osla, a za vrijeme Sharona. Sve to moguće je zbog pune podrške SAD-a: vojne, ekonomske, diplomatske i ideološke. Ključno je pritom da SAD ustrajavaju u svojoj usamljenoj poziciji, sprečavajući međunarodni konsenzus o potrebi sporazuma dviju država. Taj konsenzus, koji je jasno bio artikuliran prije 25 godina, dobio je podršku praktički čitavog svijeta, kao i većine američkog stanovništva. Njegovo odbijanje nepromjenjiva je pozicija SAD-a od 1976. godine, kad je Washington stavio veto na odgovarajuću rezoluciju Vijeća sigurnosti. Ta rezolucija u sebi je ugradila temeljne formulacije UN-ove rezolucije 242, uz poziv na stvaranje palestinske države na okupiranom teritoriju. Podržali su je svi relevantni čimbenici, uključujući i arapske države i PLO. U kasnijim diplomatskim pokušajima njezine su teze bile često obnavljane, sve do najnovijega saudijskog plana prihvaćenog od Arapske lige u ožujku 2002. godine, koji je u biti identičan saudijskom prijedlogu iz 1981. godine, Rezoluciji iz 1976. godine i mnogim drugim dokumentima donesenim tokom svih tih godina.
No, erupcija nasilja sada je dosegnula vrhunac u izraelsko-palestinskim sukobima. Kako to da se ni sada američka politika nije promijenila?
– Posljednja izraelska ofenziva, koja je dosegnula razinu nasilja i destrukcije kakva nije viđena od izraelske invazije na Libanon 1982. godine – i tada uz američko držanje zaleđa – postala je, doista, međunarodnim skandalom. U SAD-u, pak, predsjednik države pridaje Sharonu epitete "čovjeka mira". Priskrbljuju mu se sredstva za izvršavanje zločina, primjerice vojni helikopteri kojima su razrušeni Dženin i Nablus. Powellova misija bila je također pažljivo smišljena, kako bi omogućila nesmetano odvijanje operacija. To bi u svakom slučaju trebalo biti jednako vidljivo nama, kao što je vidljivo i promatračima u regiji.
Koji se konkretni rezultati takvom politikom namjeravaju postići?
– Sjedinjene Države zahtijevaju od Arafata da, zatvoren u tamnici u kojoj ne može čak ni pustiti vodu u toaletu, donese još jednu osudu palestinskog terorizma, za koju svatko zna da bi bila posve beznačajna. Nitko pritom i ne sugerira da bi Sharon trebao osuditi svoje daleko veće aktualne zločine, ili da to napravi vlada SAD-a, koja im pruža bitnu podršku. Glavni je razlog za te zahtjeve od Arafata u poniženju i degradiranju palestinskog naroda, čiji je on nacionalni simbol. Poniženje je bilo osnovna karakteristika tridesetpetogodišnje okupacije, a i inače je posve udomaćena u povijesti kolonijalizma i osvajanja.
Zanimljivo je da se američka politika bezuvjetne podrške Izraelu nije promijenila ni početkom devedesetih, kada je utjecaj Rusije, koji je na tom prostoru nekoć bio vrlo značajan, ipak znatno oslabio?
– Američko-izraelska alijansa, koja je svoj sadašnji oblik usvojila nakon izraelskih vojnih pobjeda 1967. godine, malo je imala veze s Rusijom, dok se ova upetljavala u međunarodnu konfrontaciju. U diplomatskoj areni stav Rusije u skladu je s međunarodnim konsenzusom, kojem se SAD protive. Istina o tome otkrivena je u internim dokumentima, i bila je službeno priznata ubrzo nakon pada Berlinskoga zida. Bushova je administracija u ožujku 1990. godine obavijestila Kongres da SAD moraju nastaviti održavati snažne interventne snage namijenjene Bliskom istoku, te da važni problemi s kojima se SAD ondje suočavaju "ne mogu biti ostavljeni pred vratima Kremlja". Ili, naravno, pred vratima Iraka; Saddam je tada bio omiljeni prijatelj i saveznik.
U skladu s time, nakon što je Rusija nestala sa scene, nastavlja se sa, u osnovi, nepromijenjenom politikom, pod novim izgovorima i uz stanovite taktičke modifikacije. U tome, uzgred rečeno, leži istina svih politika koje se vode u raznim dijelovima svijeta, a ujedno je i činjenica koja donekle pruža uvid u stvarnost hladnog rata. U kriznoj regiji Bliskog istoka američka politika još od 1967. godine slijedi logiku koju su 1958. godine zacrtale američke tajne službe; ona je "logična posljedica" američkog protivljenja arapskom nacionalizmu, a pretpostavlja podršku Izraelu kao jedinoj pouzdanoj bazi američke moći u regiji, zajedno s Turskom i tadašnjim Iranom, kojim je u to vrijeme vladao šah. Godine 1967. Izrael je uništenjem Naserove vojske potkrijepio takvu strategiju, i alijansa je osnažena. Od tada se održala iz razloga koji su u osnovi ostali isti, dodatno snažeći nakon šahova pada. Uloga Izraela kao "lokalnog policajca", kako su ga zvali u doba Nixona, postala je tada još važnijom. Izrael je već u to vrijeme pružao SAD-u niz drugih usluga u svijetu, a njegovi vojno-industrijski odnosi s Amerikom postajali su sve prisniji.
Upozoravate na uznapredovali vojno-politički trend "bantustanizacije" palestinskog teritorija. Mogu li uopće Palestinci na svojemu razmrvljenom prostoru dobiti ikakvu drugu državu osim nekoliko međusobno razdvojenih "bantustana"? Razlikuju li se sadašnje mirovne inicijative, poput one saudijskoga princa Abdulaha, od onog što Izrael i SAD žele postići?
– Ne bih svako rješenje koje ide na stvaranje palestinske države na mogućem prostoru usporedio s južnoafričkim bantustanima. Zapravo, slažem se s mnogim izraelskim komentarima koji i sami Clinton-Barakove prijedloge iz Camp Davida nazivaju "bantustanskima", a već i letimičan pogled na kartu objašnjava zašto. Postoji svakako dobar razlog zašto su američki mediji oprezno izbjegavali pokazati javnosti ijednu geografsku kartu, dok su intelektualci pozdravljali prijedloge služeći se pridjevima poput "plemenit" i "velikodušan". Clinton-Barakovi prijedlozi podijelili su Zapadnu obalu na tri kantona, međusobno vrlo djelotvorno odvojena izraelskim naseljima i golemim infrastrukturnim projektima. Sva tri kantona odvojena su od istočnog Jeruzalema – središta palestinskoga kulturnog i trgovačkog života i komunikacijskog središta Zapadne obale.
To je, uzgred, standardni zaključak ozbiljne američke učene inteligencije; pogledajte na primjer raspravu Sare Roy, profesorice s Harvardskog sveučilišta i vodeće specijalistice za ekonomiju okupiranih teritorija (Current History, siječanj 2002., kao i neke druge publikacije, op. N.Ch.). Kao što sam već spomenuo, takva organizacija palestinskog teritorija od početka je bila cilj procesa iz Osla, što je odmah bilo jasno. Taj prijedlog, koji je vrlo sličan bantustanskoj politici Južne Afrike prije 40 godina, potpuno je različit od međunarodnoga konsenzusa za sporazum dvaju država, koji posljednjih 25 godina blokira Amerika, što čini i danas.
Nakon napada na Afganistan kalkulira se i s opcijom napada na Irak ili neku drugu zemlju proglašenu patronom međunarodnog terorizma. Mislite li da takav način borbe protiv terorizma može biti dovoljno efikasan, te da se isključivo tih sedam-osam zemalja može proglasiti dežurnim krivcima?
– Ako pojam "terorizam" shvatimo u skladu s njegovom službenom definicijom, kako se na primjer navodi u Američkom pravnom kodeksu ili vojnim priručnicima, "borba protiv terorizma" i ne postoji. Razlozi za tu tvrdnju gotovo da su preočiti da bi se o njima uopće i raspravljalo. Iz tih definicija proizlazi da je sama Amerika vodeća teroristička država, a da su to i njezini saveznici u "borbi protiv terorizma": Ujedinjeno Kraljevstvo, Rusija, Kina, Turska i ostale zemlje. Saddam Hussein bez sumnje je čudovište, ali to ne može biti dovoljan razlog zašto bi SAD nastojale da ga zbace s vlasti. Amerika i Britanija u potpunosti su ga podržale u vrijeme njegovih najgorih zločina, uključujući i korištenje bojnih otrova protiv kurdskog stanovništva. Opskrbile su ga sredstvima za razvijanje oružja namijenjenog masovnoj destrukciji, i to kad je bio daleko opasniji nego što je danas.
Još početkom 1990. godine George Bush poslao je u Irak visoku delegaciju Senata da prijatelju i savezniku Saddamu prenese njegove tople pozdrave. Masovnog ubojicu i mučitelja podržao je i kad se pojavila bojazan da će ga Shi’iti zbaciti s vlasti, za vrijeme revolucije koja je tokom ožujka i travnja 1991. godine buknula na jugu zemlje. Razlozi sadašnjeg plana za napad na Irak nalaze se negdje drugdje, a ne u njegovu pokriću terorizma. Nije ih teško otkriti; Irak je druga država u svijetu po naftnim rezervama. Amerika će na bilo koji način nastojati vratiti nadzor nad njima, a Bushovi stratezi vjerojatno smatraju da je sad iskrsnula dobra prilika. Optužbe poput "podržavanja terorizma" lako se mogu "skuhati", a ne bi bilo iznenađenje ni da su istinite, premda za to nema puno dokaza. Povijest jasno pokazuje, i to ne samo u ovom slučaju, da dokazi ne moraju biti ozbiljan čimbenik.
Koliko onda SAD uopće imaju legitimiteta i etičkih osnova za vodeće mjesto u međunarodnom "ratu protiv terorizma"?
– Američki legitimitet izvodi se iz činjenice da je ona već puno stoljeće bez premca najjača vojna sila na svijetu, te jedan od njegovih glavnih ekonomskih središta. Kako "međunarodni rat protiv terorizma" ne postoji, Amerika ga ne može ni predvoditi. Prije 20 godina Reaganova administracija na vlast je došla proklamacijama da će "rat protiv terora" biti osnova američke vanjske politike. Ne moramo se sada ponovno osvrtati na način kako je ona vodila taj rat. "Terorizam" igra sličnu ulogu kao i "komunizam", "kriminal", "droga" i ostala sredstva za zastrašivanje javnosti, kako bi ova podržala politiku koja služi interesima države i unutarnjim centrima moći; kad jedna izlika izgubi efikasnost, poput "komunizma", istog trena druga zauzme njezino mjesto – gotovo bez ijednoga prigovora od strane obrazovanih slojeva. Ništa od toga, naravno, nije isključivo svojstvo Sjedinjenih Država. To je način na koji općenito funkcioniraju države i ostali sistemi moći, i to je zasigurno jedna od najjasnijih povijesnih lekcija.
Kako onda stoji s interesima pojedinih lobija u Americi za takvu politiku, na primjer vojne industrije?
– Ne smije se zaboraviti da dinamičan državni sektor američke privrede velikim dijelom funkcionira pod vojnim pokroviteljstvom. Tu nalazimo korijene velikog dijela "nove ekonomije", uključivši kompjutore i elektroniku uopće, telekomunikacije i Internet, automatizaciju, lasere, civilno zrakoplovstvo, ili glavne uslužne djelatnosti, poput turizma, koji se snažno oslanja na avionsku industriju. To je također povijesni proces, koji nije svojstven isključivo SAD-u. Od Drugoga svjetskog rata u tom državno-vojnom okviru razvila se golema ekonomska komponenta, koja služi za socijalizaciju rizika i troškova, privatizirajući pritom profit, i dopuštajući da bogate i jake države izbjegnu disciplini tržišta.
Događaji od 11. rujna bili su popraćeni porastom američkoga patriotizma, davanjem znatno većih ovlasti organima državne represije i gotovo plebiscitarnom podrškom predsjedniku Bushu. Kakva atmosfera vlada danas u Americi, nakon što je od napada proteklo više od sedam mjeseci?
– Ti trendovi doista su pretjerani. Bushova administracija doista je iskoristila mogućnost koja joj je pružena 11. rujna za promicanje vlastitih ciljeva, uključivši i nastojanja za nametanjem poslušnosti i discipline. Dvojbeno je da se te mjere doista i mogu implementirati, osim u slučaju stanovništva koje je i inače u podložnom položaju, poput imigranata i pripadnika manjina. Administracija iskorištava priliku i da na silu progura unutrašnjopolitičke programe za koje zna da im se stanovništvo protivi. Za to se koristi izlika "patriotizma" – koji u praksi možemo prevesti na sljedeći način: "Šutite i budite poslušni, a ja ću neumorno promicati vlastite interese." Takvo ponašanje i inače je uobičajeno u svijetu. Na primjer, u Izraelu je Sharon odmah shvatio da može pojačati represiju pod maskom borbe protiv terorizma, a u Rusiji je vlast stekla mogućnost da pod istom izlikom dodatno pojača zločine u Čečeniji. To se posvuda događa i u našem je slučaju bilo posve predvidljivo.
Veće iznenađenje, barem meni, bilo je to što su zločini od 11. rujna imali suprotan učinak na američke građane. Vrlo brzo postali smo svjesni daleko veće otvorenosti prema kritičkoj i disidentskoj analizi. Uočljivo je porasla briga, često praćena i aktivizmom, za teme koje prije nisu bile u velikoj mjeri zastupljene, između ostalih, i za problematiku američke uloge na Bliskom istoku. Naravno da mediji i časopisi usmjereni na oblikovanje mnijenja – journals of opinion – tvrde suprotno, nadajući se potisnuti nezavisno mišljenje i nametnuti poslušnost. No ljudi koji su u ikakvom kontaktu sa širim slojevima stanovništva znaju suprotno. Spirala zahtjeva za javljanjem u kontakt-programima izmakla je bilo kakvoj kontroli, a razina angažmana publike bez presedana je, izuzevši vrhunce antiratnog pokreta kasnih šezdesetih godina. Isto se može vidjeti i po prodaji knjiga, i po svakom drugom relevantnom mjerilu. Mediji su donekle osjetili posljedice, pa iako su i dalje vrlo ograničeni, otvoreniji su no što su ikada bili tokom mojeg četrdesetogodišnjeg iskustva intenzivnog aktivizma.
Toni Gabrić
