Početna Sadržaj Privatizacija Akcionarski mobing

Akcionarski mobing

1143
0

Mobing kao izraz psihološkog tj. moralnog maltretiranja zaposlenih od strane kolega a najčešće od strane poslodavaca postaje aktuelna tema. Iako se do sada nije vodila ozbiljna rasprava i što je do sada pokrenut samo jedan sudski spor, u novinama se pojavljuju članci o problemima zaposlenih na svojim radnim mestima. Međutim tu su opisani samo pojedinačni primeri koji se na veoma štur način generalizuju.

Iz tog razloga i postoji potreba da se ukaže na svojevrstan generalni problem Mobinga koji je u velikoj meri karakterističan za tranzicioni period u našoj zemlji. Taj oblik mobinga bi mogli da nazovemo Akcionarski mobing.

Ulaskom u privatizaciju, prestaje period radničkog samoupravljanja i nastupa period kapitalističkog društvenog uređenja u kom se radnička klasa veoma teško snalazi. Pritisnuti teškim materijalnim i socijalnim stanjem zaposleni su primorani da se u potpunosti potčine željama svojih poslodavaca. Tako su prećutno prelazli preko različitih oblika psihološke torture i ucene u kojoj su njihovi interesi u potpunosti bili zanemareni, a sve u cilju zadržavanja sopstvenog radnog mesta i kolikog, tolikog izvora prihoda.

Dakle osnovni i jedini razlog zašto zaposleni trpe mobing je finansijske prirode, od kojeg zavisi njihova gola egzistencija.

Imajući u vidu na koji način se sprovodi privatizacija u Srbiji, radnici pored toga što imaju zasnovan radni odnos u preduzeću, istovremeno predstavljaju i manjinske akcionari tog preduzeća.

Upravo takva situacija predstavlja svojevrstan mobing u kojem su radnici-akcionari ucenjeni da zarad odustajanja od svojih akcionarskih prava, zadrže svoje radno mesto. Postupak je skoro šablonizovan i karakterističan za većinu privatizovanih preduzeća. Većinski vlasnik obmanom i pod pretnjama, dovodi radnike-akcionare u poziciju da biraju da li žele da sa svojim akcijama raspolažu po sopstvenom nahođenju, ili žele da ostanu u radnom odnosu. Takav izbor se i ne može nazvati izborom jer je jasno da će zaposleni sa nagomilanim socijalnim i finansijskim problemima pre odustati od svojih akcija nego od svog radnog mesta. Zato veoma često protiv svoje volje pristaju da svoj glas kao akcionara daju većinskom vlasniku ili čak prodaju svoje akcije po vešestruko nižim cenama od realnih. Na taj način oni svesno idu na svoju štetu i time se nadaju da će ostati u milosti većinskog vlasnika i zadržati svoje radno mesto. Međutim ovakav njihovov postupak ima višestruke posledice. Raspolaganje akcijama i pravima koja iz njih proističu, suprotno sopstvenom nahođenju i pravilima domaćinskog upravljanja, radnici-akcionari obezvređuju svoje akcije. Na taj način oni trpe direktnu materijalnu štetu. Međutim pored materijalne, oni trpe i moralnu štetu, jer su svesni da takvim svojim činjenjem ne štete samo sebi. Nihovi štetni postupci se odražavaju i na ostale akcionare, jer urušavajući vrednost sopstvenih akcija obezvređujete i akcije ostalih akcionara sa kojima ste do tada bili u kolegialnim odnosima. Ovaj problem postaje utoliko veći ako se ima u vidu da ovo nije slučaj samo u preduzećima koja su privatizovana i koja imaju većinske vlasnike. To je slučaj i sa nekim preduzećima koja tek ulaze u proces privatizacije. Samo što se ovde psihološka tortura ne sprovodi od strane većinskog vlasnika već od strane Menadžmenta, koji je u ovom procepu tranzicionog perioda, ne retko postao apsolutni vladar nad sudbinom kako preduzeća tako i zaposlenih radnika. Uporišta takvom apsolutističkom ponašanju menadžmenta nema. Pogotovo ako se ima u vidu da rad menadžmenta u tim periodima kontroliše upravni odbor i skupština akcionara u kojoj bi manjinski akcionari trebalo da odlučuju o svim bitnim pitanjima vezanim za poslovanje preduzeća. U takvim uslovima sigurno ne postoji logičko objašnjenje zašto akcionari zaposleni u firmi bez pogovora daju svoj glas menadžmentu.

Međutim objašnjenje postoji. Neupućenost i slaba sudska zaštita po ovom pitanju obeshrabruje radnike da se upuštaju u konflikt sa menadžmentom. Dosadašnja iskustva sigurno ne idu u korist „malih“ ljudi. Oni su ti koji su uvek na onoj strani koja gubi. Menadžment je taj, koji je u ovim teškim vremenima dok preduzeća propadaju, prosperirao i uzdigao se iznad zakona. Ova konstatacija možda će nekome delovati kao ostrašćena i preuveličana ali kako drugačije nazvati takvu situaciju. Situaciju u kojoj radnici-akcionari bivaju dovedeni u poziciju da biraju između dva zla i u kojem oni, razumljivo biraju manje zlo. Ali oni su i svesni da manje zlo po njih predstavlja veće zlo po ostale. U takvim uslovim svaka osoba koja ima grižu savest mora da trpi psihološku torturu. Jer kršenje sopstvenih moralnih koncepata u situaciji kad vam egzistencija zavisi od toga sigurno nije dobrovoljan izbor, već „moranje“.

Imajući u vidu razmeru ovog problema i njegovu učestalost smatram da je neophodno okarakterisati ga na pravi način i nazvati ga njegovim pravim imenom, AKCIONARSKI MOBING.

Božović Radovan
Stručni saradnik UMA Srbije