Početna Tekstovi JAVNO ŠMINJKANJE FASADA

JAVNO ŠMINJKANJE FASADA

1518
0

Gospodin Nebojša Katić je odgovorio na moje primedbe na njegov tekst „ Fiskalna konsolidacija- na putu ili na stranputici“ i evo sada mog odgovora njemu:

1.    Nisam tekst lično uputio g. Katiću, jer ga nisam lično ni dobio od njega, nego sam ga dobio od prijatelja. Pošto je tekst javan i g. Katić je javna ličnost, smatrao sam da treba javno da napišem svoje razmišljanje. Zar je to sporno?

2.    Razlikujem se od g. Katića, koji tvrdi da nema običaj da polemiše, jer  javno polemišem, kada imam šta da kažem. Smatram da kroz polemiku i sukob mišljenja možemo ponuditi  bolja rešenja. Moj običaj je da polemišem kada se ne slažem sa mišljenjem koji se iznosi u javnosti. Mislim da ni to ne treba da bude sporno. Javna ličnost mora da bude spremna na kritiku.

3.    Gospodin Katić tvrdi da moja kritika sadrži teze koje se često čuju na javnoj sceni. Nažalost, to nije tačno. Moja kritika ne sadrži teze koje se često čuju na javnoj sceni, jer da je to tako, onda bi moji nastupi bili učestali na javnoj sceni. Ako se teze, koje iznosim, često čuju na javnoj sceni i moji nastupi bi morali, logično, da budu česti. Pošto sam decenijama zabranjen na javnoj sceni i totalitarni režimi ne smeju da prenose moju kritiku njihove ekonomske politike, niti moje operativne predloge za rešavanje ekonomskih problema u državi, to znači da  moje teze  ne mogu da se čuju na javnoj sceni.

4.   To što g. Katić pravi izuzetak i meni odgovora u ovoj stručnoj raspravi, nije nikakva pohvala meni. U stručnoj raspravi ne pravim nikakve izuzetke. Nema prepotentnosti u stručnim raspravama.

5.   Nakon  iznetog mog citata,  g. Katić piše:
„Teze koje gospodin Dragaš iznosi veoma se često čuju na javnoj sceni, ali one počivaju na nesvesnoj zameni teza i samo su prividno vezane za troškovnu stranu budžeta.  

U ovom pasusu g. Katić naglašava – veoma se često čuju. Znači, posle konstatacije da se moje teze čuju na javnoj sceni, što nije tačno, g. Katić ima potrebu da naglasi da se moje teze veoma često čuju. To naglašavanje – veoma često – degradira onoga sa kojim se polemiše, jer se te  teze veoma često čuju, ali g. Katić na njih nije odgovarao. Pošto sam se ja drznuo da iznesem kritiku na tekst g. Katića, koji nema običaj da polemiše, on je odlučio da napravi , ipak, izuzetak i da odgovori onome koji je napisao stručnu kritiku  i koje se veoma često čuje na javnoj sceni.

Objasnio sam već da  moje teze teško dopiru do javnosti i da, nažalost, javnost nema prilike da veoma često čuje moje stavove.

Recimo, nemam priliku, koja je pružena g. Katiću, da napišem članak za POLITIKU, kako bi se upoznala javnost sa mojim tezama.
Nemam ni priliku da gostujem na RTS, na kome je g. Katić gostovao, da iznesem svoje teze.

I njoš nešto, kako g. Katić iz dalekog Londona može veoma često da čuje moje teze, kada  javnost u Srbiji nema prilike da ih čuje.

Zar g. Katić nije priznao da je sasvim slučajno saznao za moj kritički tekst?
Zar to nije  jedan od dokaza da moje teze veoma često nisu dostupne javnosti?

Nakon zareza, g. Katić  nastavlja rečenicu i piše: ali one počivaju na nesvesnoj zameni teza“. Ko one? Teze. Teze počivaju na nesvesnoj zameni teza. Šta ovo znači? Kakva je ovo rečenica? Ništa ne razumem. Kako teze mogu da počivaju na zameni teza?  Nesvesnoj zameni teza. Kakva je onda svesna zamena teza koje počivaju na tezama?

Teze koje iznosim veoma često počivaju na nesvesnoj zameni teza, koje ne iznosim veoma često, jer se nečuju, za razliku od svesno iznetih teza koje se često čuju u javnosti i koje nesvesno počivaju na zameni teza ili teza koje često počivaju i nesvesno se zamenjuju i čuju u javnosti.

Nisam razumeo šta je g. Katić hteo da kaže.

6.   G. Katić piše:  
„Ove teze su u suštini kritika nekompetentne i loše države, njenog nekvalitetnog administrativnog aparatа i javnog sektora koji je van svake kontrole. Rešenje koje gospodin Dragaš nudi su otkazi za stotine hiljada ljudi. “

Moje teze, koje ne mogu veoma često da se čuju u javnosti, nalaze se u programima , koji su pisani od 1990 do martovskih izbora 2014, koji postoje na mom sajtu, teze koje počivaju na celovitom političko-ekonomskoj promeni sistema. Rešenja koja nudim nalaze se u okviru temeljne promene sistema, promene političkog koncepta koji uzrokuje vođenje pogrešne ekonomske politike.

Nekompetentna je i loša politika, koja stvara nekvalitetan administrativni aparat i neefikasan javni sektor. Otkazi stotine hiljada prekobrojnih ljudi, zaposlenih na državnim jaslama, njihove prekvalifikacije i prebacivanje u privatni sektor samo su segment celovitog ekonomskog programa, koga godinama nudim građanima Srbije.

Nažalost, taj moj ekonomski program ne može da dopre do javnosti, pošto neće da ga objave , recimo, ni POLITIKA, niti RTS.

7.    „Prvo, previše je paušalnosti, pa i bombastičnosti u ovom iskazu. Iz ove teze logički i leksički sledi da je na državnim jaslama bar 200.000 ljudi viška. To je strašno velika cifra i kada se takve cifre javno saopštavaju, bilo bi dobro da se one valjano i potkrepe.“   

Prvo, nema nikakve paušalnosti, niti bombastičnosti.  Postoje samo činjenice. Godinama vlast u Srbiji laže javnost da je na državnim jaslama svega 550.000 ljudi, uprkos mojim procenama, da je ta cifra znatno veća i da se kreće oko 700.000 ljudi. Priznajem, moja procena se pokazala netačna. Ministar Krstić je konačno izašao sa cifrom od 780.000 ljudi na državnim jaslama, tvrdeći da ni  taj broj nije konačan.

Da li je to paušalna ocena?
Da li je to bombastičan iskaz?

Samo SNS i njen lider su zaposlili, od kako su na vlasti, preko 90.000 ljudi da primaju platu od države. Građani Srbije mogu da potvrde g. Katiću kako izgledaju kancelarije opština, državnih ustanova i javnih preduzeća. Ljudi nemaju  gde da sede i nemaju šta da rade, ali su politički zaposleni da bi bili sigurno glasačko telo.

Ne znamo još uvek tačan i konačan broj ljudi koji primaju platu od države, ali ako tome broju dodamo i sve zaposlene u privilegovanim privatnim kompanijama, koje funkcionišu jedino uz pomoć države, onda se taj broj još više uvećava.

To znači, da cifra od 200.000 ljudi koji neće ostati bez posla, uvek to moram da naglašavam kako bih obrazložio svoju tezu, nego će ići na programe prekvalifikacije za rad u privatnom sektoru, da će ta cifra da bude  mnogo veča.

Godinama o tome govorim. Opominjem sve režime da prestanu da lažu građne i da prestanu da zapošljavaju tolike ljude na državne jasle.
Sada je izvesno da uništena privreda više ne može da izdržava toliki državni aparat.

Napominjem, vrlo teško dolazim do pravih podataka, jer svi režimi falsifikuju statističke podatke, ali kako se nevolja uvećava, prava istina izbija u javnost.

Svi oni, koji me, kao i g. Katić, godinama optužuju za paušalnost i bombastičnost, tek danas shvataju u kakvoj propasti se nalazimo.
Naknadna pamet nije nikakva pamet.

8.   „Bilo bi dobro videti analize koje pokazuju gde se ti viškovi nalaze i kako su raspoređeni. Bilo bi dobro napraviti i uporednu analizu sa racionalnim državama i utvrditi koliko bi to ljudi trebalo da bude zaposleno u javnom sektoru, kako i gde bi ih trebalo rasporediti.“

Slažem se da treba da se naprave te analize.
Bivši ministar Radulović je to pokušao, ali je ekspresno smenjen.
Zašto?
G. Katić neka nam odgovori.

Uporedna analiza sa racionalnim državama je poželjna.
Bilo bi dobro da vidimo koje su to racionalne države.
Njihov primer treba preslikati.

9.    „Drugo, na tržištu rada je danas gotovo 800.000 zvanično nezaposlenih. Sa novih 200.000 hiljada ta cifra bi skočila na milion ljudi. Ako posla ima, zar nije logičnije prekvalifikovati tih 800.000 ljudi i prvo zaposliti njih , pre nego što se krene u otpuštanje i prekvalifikaciju ljudi iz javnog sektora? Šta je do sada smetalo da se to uradi? Zašto ti ljudi ne rade?“

Kome je upućeno ovo pitanje?
To  treba g. Katić da pita one koji su vodili državu.
Zašto ih nisu zaposlili i prekvalifikovali?

Činjenica je da to nije urađeno.

Pošto nijedna vlast ne zna da pokrene privredu i zaposli ljude, nego se samo zadužuju i rasprodaju nacionalne resurse, što če dovesti do konačnog bankrota Srbije. Neka buduća vlast neće imati nikakvog izbora,  moraće da proglasi bankrot.

Zalažem se još od 2008 da se proglasi bankrot i primeni 25 političkih mera i 101 ekonomska mera. To je programirani bankrot. Podvačenje crte! Bolje programirni bankrot, nego haos koji će uslediti u društvu.

Island je pametno postupio. Imali su političke snage da proglase bankrot.Tako su otvorili put izlasku iz krize.

Nova ekonomsk politika u Srbija mora da prestane sa zaduživanjem države. Ne može se više uzetim kreditima da isplaćuje plate  zaposlenima u državi.

Zašto bi se svi građani Srbije zaduživali da bi se isplatile plate 790.000  privilegovanih ljudi u državi?

Nova ekonomska politika u Srbiji, nakon rušenja pogubnog neoliberalnog koncepta, neće imati dovoljno vremena da pokrene proizvodnju i zaposli toliki nezaposlen svet, pa će biti prinuđena da drastično reže sve neproduktivne troškove, kako bi državu spasila građanskog rata i socijalnih sukoba.

To je velika opasnost o kojoj  danas niko ne govori u javnosti.
Omamljeni kultom ličnosti, estradni ekonomisti besramno služe i ovom izdajničkom režimu.

10.     „Treće, ako je predlog da se svakome iz javnog sektora ko bude otpušten daje po 220 evra mesečno da ne bi dolazio na posao, zašto se toliko ne bi davalo i nezaposlenima, kao i onima koje otpušta privatni sektor? Pitanje je naravno retoričko.“

Nije retoričko.
Pokušao sam da pokažem da mislim na te ljude i da želim da ih jedno vreme zaštitimo. Troškovi države se značajno smanjuju. Oni se prekvalifikuju i usmeravaju na tržište radne snage. Država je zaposlila toliko svet i mora da reši njihov problem. Mora da reši problem i svih nezaposlenih. Smatram da država mora da obezbedi osnovnu socijalnu pomoć za sve nezaposlene i da mora da stvori poslovni ambijent u kome će  nezaposleni dobijati posao.

Pitanje g. Katića je principijelno.
Zašto i ostali to ne bi dobili?
Nema para!
Niko onda neka ne prima.
Ako je to stav g. Katića, neka tako bude.
Ekonomska logika je nemilosrdna.
Niko neka ne dobija pare od države.

11.    „Četvrto, mi ne znamo zbog čega je stanje u javnom sektoru takvo kakvo je. Da li se radi primarno o višku ljudi, ili je možda reč o lošoj strukturi, nekvalitetnim ljudima, o lenčugama itd.?
Može li biti da oni koji državnim aparatom upravljaju to u stvari ne znaju da rade i ne umeju da iskoriste ljude koje imaju ? Ako je to u pitanju, zar nije logično otpustiti prvo njih? Svakom lošem menadžeru, pre ili kasnije, zaposleni postaju teret.
Predlog gospodina Dragaša ne rešava te ključne probleme. U tom konceptu javni sektor ostaje i dalje loš, ali je jeftiniji. Da li je to cilj?
Uništena privreda Srbije i siromašni građani ne mogu više da plaćaju tolike državne troškove.“

Mi znamo da nam ne treba 790.000 ljudi na državnim jaslama.
Mi znamo da politički sistem moramo da promenimo u Srbiji.
Mi znamo da moramo da promenimo ekonomski sistem.
Mi znamo da sve menadžere u javnim preduzećima treba smeniti i dovesti na konkurs nove menadžere.

Predlažem da ti menadžeri rade za jedan evro godišnje i da budu plaćeni na procenat od ostvarene neto dobiti. Kao garanciju, neka založe svu svoju imovinu.

Predlažem da se kompjuterizuje čitava država.

U mom konceptu javni sektor postaje efikasan, jeftin i produktivan.
Ključne probleme smo rešili.
To nam je bio cilj.

12.    „Logika koju sledi preduzeće je potpuno drugačije od logike države, i tu se ne može praviti paralela koju gospodin Dragaš pravi. Preduzeće, pogotovo u recesiji, može smanjivati broj zaposlenih i rezati troškove, i tome se nema šta zameriti. Kad to isto radi država u recesiji, ona satire privredni sistem. Empirijski podaci to jasno pokazuju i u tome i jeste problem fiskalnog multiplikatora.“

Da li država ima prihode i rashode?
Da li se prihodi i rashodi države izražavaju brojevima?
Da li država treba da ima suficite ili deficite?
Neoliberalni ekonomisti su me ubeđivali da su deficiti dobri za državu.
Čitava neoliberalna mantra se zasnivala na toj ekonomski pogrešnoj tezi..
Tako je neoliberalni koncept propao.
Nažalost, propala je i Srbija sa tim konceptom.

Zašto bi rezanje neproduktivnih troškova satrlo privredni sistem?
Privreni sistem su satrli upravo ti neproduktivni troškovi države.
Zaposleni koji ništa ne stvaraju.
Zaposleni u državi koje izdržavmo mi iz privrede.

Država satire privredni sistem kada vodi pogrešnu ekonomsku politiku.
Kada bogati postaju sve bogatiji, dok siromašniji postaju sve siromašniji.
Kada povećava poreze i doprinose i ubija proizvodnju.
Kada birokratskim propisima sahranjuje privredu.
Kada pravi monopolsko tržište.
Kada uništava slobodu preduzetništva.
Kada politički diletanti upravljaju privrednim sistemom bez dana radnog iskustva.

E, zbog toga se upada u recesiju.
Empirijski podaci to jasno pokazuju.

13.   „Svi koji se u prvom koraku zalažu za rezanje potrošnje zbog fiskalne konsolidacije, u drugom koraku traže da to postane permanentno stanje, bez obzira na stanje budžeta. Na kraju tog puta sve je privatizovano – voda, struja, obrazovanje, zdravstvo itd.. Istini za volju, u tom kontekstu je i beda privatizovana i postaje stvar pojedinca“

Kakvo je ovo zaključivanje?

Svi koji tražimo rezanje neproduktivne državne potrošnje, tražimo da to bude permanentno stanje.
Šta je tu sporno?
Neproduktivna potrošnja mora da se reže.
Poreski obveznici neće da plaćaju neproduktivnu državnu potrošnju.
Poreski obveznici plaćaju samo produktivnu državnu potrošnju.

Kakve to veze ima sa stanjem budžeta?

Neproduktivna državna potrošnja se mora trajno iskoreniti. Bilo da je budžet prepun i da državna kasa pliva u novcu, bilo da smo beda i da smo goli kao crkveni miš.
Princip je uvek isti – građani neće da plaćaju neproduktivne troškove države.

Svi građani koji traže da se država domaćinski ponaša, koji se zalažu za rezanje državne potrošnje, svi se mi, na kraju tog puta, prema optužbama g. Katića zalažemo za privatizaciju vode, struje, obrazovanja, zdravstva itd…

Kakve veze ima zalaganje građana da se njihov novac racionalno koristi  sa optužbama da se onda, istovremeno, zalažu za privatizaciju vode, struje, zdravstva, obrazovanja?
Zašto je to g. Katić povezao?

Stvarno ne mogu da razumem.

Kakve su to demagoške političke optužbe?

Ako se ne zalažeš za rezanje državne potrošnje, onda si ti dobar građanin, jer se ne zalažeš za privatizciju vode, struje, zdravstva i obrazovanja. Loši građani su oni koji tu nešto hoće da petljaju i muljaju sa državnom potrošnjom, ali, otkrili smo njihove prave namere, oni rade za tajkune i hoće da privatizuju vode, struju, obrazovanje i zdravstvo, kako bi sve postalo privatno i sve poskupelo, pa bi ti loši građani plaćali veće cene svih tih usluga, samo da se sreže državna potrošnja.
Kakav je interes tih loših građana u tome?

G. Katić je teze zamenio nesvesnim zamenom teza.

Moj stav je poznat onom delu javnosti koji godinama prate moj rad. Ponavljam ga zbog g. Katića, koji  očito nije dovoljno upoznat sa mojim stavovima, jer ih ne čita, dok ja  uredno čitam  sve njegove tekstove.

Dakle, zalažem se za drastično rezanje neproduktivne državne potrošnje.
Istovremeno, protivnik sam privatizaciji vode, struje, zdravstva i obrazovanja.
Zalažem se da osnovna zdravstvena zaštita bude besplatna za sve građane Srbije.
Zalažem se da obrazovanje bude besplatno.

Kako?

Sva  rešenja su napisana u tekstovima od 1990 do danas.

Ne znam u koju neprijateljsku grupu će g. Katić svrstati mene i sve one koji misle kao ja.

14.    „Odgovorna i funkcionalna evropska država će uvek imati visoku javnu potrošnju. To je tekovina civilizacijskog razvoja. Prosečan udeo javne potrošnje u BDP-u Evropske unije je oko 49 procenata. Samo je u „najneoliberalnijim“ tranzicionim državama taj udeo je ispod 40 procenata. Samo su njih uspeli da uvere da je najbolje kada se sve proda, i da je nasuroviji sistem najbolji“

Koje su to odgovorne i funkcionalne evropske države?
Treba ih tačno navesti.
Većina evropskih država je bankrotirala.
Nemaju nikakvu ideju kako da izađu iz krize.
Njihova ekonomska politika zavisi od štampanje evra.
Slom njihovog finansijskog sistema očekuje se u narednim godinama.
Kada?
Kada ECB prestane da štampa evro bez pokrića.
To je tekovina civilizacijskog razvitka.
Štampanje evra bez pokrića!
Najveća prevara u istoriji čovečanstva.

Ko tvrdi da treba da se sve proda?
Gde sam ja to napisao?
Može li g. Katić da mi dokumentuje?
Nikada to nigde nisam napisao.

Poznat sam po tome da sam se suprostavio nametnutoj privatizaciji. Privatnik sam , ali sam javno ustao protiv koncepta banditske i pljačkaške privatizacije. Prvi sam o tome pisao 2000 godine, kada niko nije smeo da napadne čikaške momke i njihov poguban model šok terapije i operacije bez anastezije.

Sa kim g. Katić vodi polemiku?
Sa mnom?
Ili sa tržišnim fundamentalistima?

15.   O pokretanju privrede na način da se izdaju menice sam tom prilikom, kada je tekst g. Katića objavljen, napisao svoje kritičko mišljenje. Moram da ga pronađem i objavim, jer mislim da je dobro da se o tome stručno raspravlja u javnosti.
U ovom tekstu nema mesta za tu raspravu.

16.   „Nejasno je kako država treba da otčepi blokirani finansijski sistem. U ovom tekstu gospodina Dragaša taj predlog nisam video“

Urgentan problem naše privrede je nelikvidnost.
To svi mi koji radimo na tržištu znamo.
Naveo sam nelikvidnost kao ključan problem koji mora odmah da se rešava, umesto dugoročnih infrastrukturnih projekata i javnog farbanja fasada.
Radilo se o prioritetu poteza.

Kada nastradalog iz saobraćajne nesreće dovezu u Urgentni centar, dežurni hirurg mora da mu spašava život.Hirurg ne sme da gubi vreme na raspravi o tome da li taj nastradali treba da rešava svoj stambeni problem i kako će da ofarba fasadu kuće i zadihtuje prozore da ne troši previše energije.

Nisam pisao kako da se reši nelikvidnost, sve mere sam već davno objavio, nego sam izneo strategiju redosleda poteza nakon bankrotiranja države.

17.    Izvoz je naveden kao jedan od prioriteta, koji treba da usledi pre izgradnje infrastrukturnih projekata i pre javnog farbanja fasada.

Sve ostalo oko izvoza se slažem sa g. Katićem.

18.    Moju tezu da fabrike prave puteve, a putevi ne prave fabrike, g. Katić ne priznaje kao abecedu ekonomije i piše:

„Ovde gospodin Dragaš preslobodno interpretira ekonomsku teoriju. Iako se pomalo gordim velikim brojem pročitanih knjiga i stručnih tekstova, „abeceda“ o kojoj govori gospodin Dragaš mi je promakla. Bilo bi zanimljivo videti te bukvare u kojima piše to o čemu gospodin Dragaš govori“

Mada sam završio ekonomsku teoriju na Ekonomskom fakultetu, nisam uopšte interpretirao nijednu ekonomsku teoriju.Napisao sam da je to „abeceda“ ekonomije. Nikakvu teoriju nisam citirao. Ne gordim se pročitanim knjigama, jer je to bio moj izbor. Abeceda ekonomije se odnosila na pokretnje privrede u bankrotiranoj i prezaduženoj Srbiji. To, nažalost, ne piše u knjigama i tekstovima onih koji ne znaju rešenja za izlazak iz krize.

19.   „Za početak, meni je nejasno kako se uopšte može napraviti fabrika ako niste doveli put, vodu, struju, gas i telefon. Da li možete dovesti vodu ako nemate vodovod, možete li priključiti struju ako nemate elektranu? Da li se može napraviti fabrika ako niste zaštitili priobalje gde se fabrika nalazi? Ako se sve to može, gospodin Dragaš je u pravu.“

Pošto poštujem g. Katića i otpočeo sam ovu polemiku, jer ja čitam njegove tekstove, nemam tu gordost da izbegavam polemike, dok on moje tekstove uopšte ne čita, mada se nas dvojica poznajemo i ja uvek čitam tekstove ljudi koje poznajem, suzdržaču se komentara koji bi zaslužilo ovo nevešto pravljenje i pretvaranje g. Katića da ne zna o čemu raspravljamo.“

Fabrike u Srbiji su davno napravljene.
Svu infrastruktu imaju. Ništa im ne treba novo napraviti. Osim što se ponešto mora zakrpiti.
Imamo praznih preko 4 miliona kvm  prostora za proizvodnju.
To treba pokrenuti. Naravno, ukoliko znamo da pronađemo tržište.
To je mrtav kapital koji traži novu opremu.
Tu treba uložiti novac. Nova proizvodnja – nova zaposlenost.
Sve ostalo sam objasnio i napiso.
Godinama unazad.
Imam operativna i konkretna rešenja. Imamo ljude koji znaju da rade.
Gde je problem?
Uvek isti – politika!

20.   „Moj predlog za ulaganje u infrastrukturu nije vezan za isplativost investicija, profitabilnost ili stopu povraćaja. To su razumljive mikroekonomske opsesije privatnog sektora. Moj predlog je vezan za nužnost investicija“

Da li je ovo rasprava dvojice ekonomista?
Kako mogu dva stručnjaka da razgovaraju o investicijama bez ocene isplativosti, profitabilnosti i stope povračaja?
O čemu onda razgovaramo?

Ako razgovaramo bez kalkulacije, onda nismo ekonomisti.
To je politički voluntarizam koji nas je uništio.

Kako se izračunava nužnost investicije?
Šta znači pojam nužnost investicije?

21.   „Ako se ne investira u infrastrukturu, cena će biti strahovito visoka. Nažalost, ona se često ne vidi. Gubitak BDP-a, niska zaposlenost, slaba poljoprivreda, pražnjenje sela i provincijskih gradova, samo su indirektne posledice loše infrastrukture. Pogibije ljudi na lošim putevima ili užasni troškovi elementarnih nepogoda (poput ovogodišnjih) posledice su, velikim delom, loše infrastrukture. Slabe države to uvide ex post, i zatim brzo zaborave.“

Sve ovo što je naveo g. Katić nije posleica loše infrastrukture, nego posledica loše politike i lošeg ekonomskog koncepta.
G. Katić zamenjuje teze.

Političari u izbornim kampanjama urade puteve, dovedu vodu i inernet do sela, uzimam sela za primer, da li se smanjio broj ljudi koji odlazi sa sela ili mladi i dalje  nastavljaju da napuštaju  sela?

I dalje mladi odlaze sa sela.
Svi podaci to dokazuju.
Zašto odlaze?
Zato što nemaju gde da rade. Nema fabrika i proizvodnih pogona. Putevi su dobri, voda je u kućama, struja, inernet i svi savremeni aparati, ali mladi napuštaju sela, jer na selima nema persektive zbog pogrešne ekonomske politike režima.

O poplavama sam sve rekao.
Poplave su pokazale vrhunsku nesposobnost režima.
Udavili smo se u njihovim političkim potopima.

22.   „Dilema, bar se meni tako čini, nema. U infrastrukturu se mora ulagati, a recesija je dobar okvir za takva ulaganja, jer se postižu tri cilja. Dobijaju se strateški objekti, ljudi se zapošljavaju i budžet se puni.“

Pošto ništa od investicionog ulaganja nije prošlo matematičku analizu, g. Katić zaključuje, bar se njemu tako čini, da dileme nema.
Izjava – bar se meni tako čini- predstavlja nesvesnu ogradu ekonomiste, koji podsvesno zna da je prekšio osnovne ekonomske postulate.

Politička parola – mora se ulagati – nije predmet ove rasprave.

Izjava da je recesija dobar okvir za takva ulaganja je krajnje problematična. Zar nam treba recesija da bismo ulagali u infrastrukturne projekte?

Kazakstan, gde imam poslovne interese, nije u recesiji, ali ima ogromne infrastrukturne projekte. Zašto ulažu kad nisu u recesiji? Da li Kazakstan ima dobar okvir za ulaganje ili mora da čeka recesiju?

Sva tri proklamovana cilja su problematična.

Dobijaju se strateški objekti – izgrade se preskupi auto-putevi koji zvrje prazni. Pozivam g. Katića da zajedno odemo na kafu do Zagreba i da se uveri u istinitost moje tvrdnje. Noću kada se vraćam tim autoputem čini mi se kao da sam zalutao u neku zemlju gde života nema.

Ljudi se zapošljavaju – samo kratko vreme izgradnje. U fabrikama ljudi dobijaju trajan posao.

Puni se budžet – krediti uzeti za te objekte prazne budžet.  Narasle kamate guše budžet.Budžet samo puni proizvodnja i zapošljavanje u proizvodnji.

23.   „Hrvatska je napravila sjajnu mrežu puteva i time načinila krupan civilizacijski iskorak. To je veoma pomoglo turističku privredu i sa njom povezane grane. Fabrike u Hrvatskoj nisu propale zbog dobrih puteva. One su propale iz istih razloga zbog kojih su propale i fabrike u Srbiji. Razlika je samo u tome što je Srbiji uspelo da nema ni puteve ni privredu.“

Poznajem odlično stanje privrede u Hrvatskoj.
Poznajem odlično finansijsko stanje države Hrvatske.
Umesto mog tumačenja, treba pročitati izveštaj Svetske banke koja Hrvatsku smatra potppuno bankrotiranom državom, bez velike persektive.
Toliko o civilizacijskom iskoraku.

24.   „Razumeo sam da je gospodin Dragaš čitao Pekića, ali nisam uspeo da povežem šminkanje mrtvog Sulejmana i moj predlog.“

Razumeo sam jedino da g. Katić nije čitao Pekića.
To me je iznenadilo.
I Pekić je živeo u Londonu.

25.  „Moj predlog nije vezan za šminkanje gradova, već za nužnost njihove obnove. Reč je o pokušaju da se spreči pretvaranje zgrada u jazbine, da oronule fasade ne ubijaju prolaznike, da voda ne lije po plafonima na poslednjem spratu, da se ne rasipa energija kroz prozore koji ne dihtuju, i da građeni Srbije ne žive kao u gradovima trećeg sveta. Ideja je i da se istovremeno zaposli građevinska operativa kako bi se prestalo sa fantazijama o faraonskim projektima i gradnjama novih naselja dok izgrađeni stanovi stoje prazni.“

Zar je obnova sprečavanje vode da lije po poslednjem spratu solitera?
Zar je obnova zatvaranje prozora da ne dihtuju?
Zar je to taj infrastrukturni ciklus koji će nas izvesti iz recesije?
Zar će javno farbanje fasada, opravka prozora i podmazivanje vrata da ne škripe zaposliti našu građevinsku operativu?

Mislio sam da reč obnova znači nešto sasvim drugo.

26.  „Ako bi se Srbija razvijala po prosečnoj stopi rasta od npr. 5 procenata godišnje, taj sretni trenutak o kome gospodin Dragaš govori, doći će već za 40 godina“

Ko govori o stopi rasta od 5% godišnje?
Nama trebaju stope rasta od  15% god.
Imali smo perioda u istoriji kada smo imali veliki privredni rast.
Danas nam treba takav rast da izađemo iz siromaštva.
Resurse sve imamo.
Samo da pravi ljudi preuzmu vođenje države.

27.  „Začudo, u Evropi se niko ne drži ovakvih saveta.“

Zato je Evropa i propala.
Začudo.

Mislim da sam odgovorio na glavne primedbe i neslaganje sa g. Katićem.

Polemika je dobra, jer ukršta suprotna mišljenja.
Samo u sukobu mišljenja se rađa novi kvalitet.
A to nam je danas najpotrebnije.

Beograd, 07.10.2014