Početna Tekstovi i kolumne Svedok Zašto propadamo?

Zašto propadamo?

1957
0

Dok ste u slavljenièkom raspoloženju i mezetite pred prepunim trpezama, uz obilje domaæih specijaliteta koji, makar za tren, pokrivaju svu bedu i propast našeg tranzicionog života, siguran sam da, upaljeni od dobrog raspoloženja, vodite razgovore o našoj društvenoj nesreæi i pokušavate da dokažete ispravnost svojih teza. Naravno, i vaši oponenti iznose svoje poglede na svet i tako, uprkos prijatnoj, slavskoj atmosferi, nastaje neka èudna tenzija u kojoj i domaæini i gosti jedva èekaju da se sve što pre završi i da svako ode u svoj deo života da bi saèekao rasplet društvene krize koja predugo traje.

Razlog takvom ponašanju treba tražiti u èinjenici da nema odgovora na kljuèna društvena pitanja – kako dalje i šta preduzeti da se ovo oèajno društveno stanje što pre promeni? Obièni ljudi ne znaju odgovor na ta pitanja. Nažalost, odgovor ne zna i naša elita. Taènije, odgovora nema jer nema ko da ga ponudi pošto naše elite nema. Naša elita se izgubila pred problemom u kome se država i nacija nalazi. Uplašila se primitivne i agresivne pseudoelite koja, braneæi svoje steèene parazitske pozicije, proteruje svako kritièko mišljenje, nacionalnost i moral kao veliku jeres.

Povukla se, dakle, naša elita u svoje palanaèke malograðanske živote i èeka da se problemi, nagomilani vekovima, reše sami od sebe. A to, naravno, nije moguæe. I tako se naša nesreæa još više uveæava. Raste sve dok se ne pojavi kritièna masa pametnih, èestitih i odvažnih ljudi koji æe biti spremni da se žrtvuju za ideju. Ponavljam, da se žrtvuju za ideju. Neæe kalkulisati, proraèunavati, šibicariti i špekulisati, veæ æe stoièki braniti svoje životne principe.

Elita se razlikuje od obiènog sveta po tome što je spremna da se žrtvuje. To je jedini naèin da se odbrane životni principi, vizija i strategija spasa države i naroda. Onaj ko hoæe da služi ideji ne pristaje da ga potkupe svakodnevnim banalnostima koji samu životnu suštinu obesmišljavaju. Moralna vertikala elite se ne može kupiti trgovinom, nagodbama i politièkim dilovima. Moralna vertikala elite je preduslov za zaustavljanje daljeg rastakanja društva. Mora da se zaustavi.

Neko mora da kaže – neæu! Neæu da uèestvujem u toj prevari. U toj pljaèki. U toj laži. Neko mora da bude prvi. Neko mora da uspostavi neke nove vrednosti. Taj neko je – elita. Ko æe biti elita ne odreðuje se roðenjem, nasledstvom, kolièinom otetog novca ili osvojenom politièkom moæi, veæ liènim doprinosom razvoju zajednice. Ali da bi to mogli da postignete morate da imate zajednicu u sebi. Pohlepni, gramzivi, sebièni i proraèunati ne mogu da brane ideju zajednice. Oni koji liène interese postavljaju ispred zajednice ne mogu spasiti zajednicu. I to je glavni razlog zašto Srbija propada.

Ta propast traje veæ vekovima, ali u poslednjoj deceniji XX veka doživeli smo stravièan sunovrat. Zašto? Moramo pronaæi razloge naše propasti da bi znali kako da pronadjemo put izbavljenja. A glavni razlog se nalazi u nama samima. To je moje mišljenje. Mi smo glavni krivci za sve što nam se dešavalo. Mi i niko drugi. Naša prepotentnost, uobraženost, bahatost, naivnost, nezrelost i banalnost. Naša korumpiranost, nezameranje, ogovaranje, podlost i liène kombinacije su glavni izvor naše nesreæe. Naša zaljubljenost i opsednutost voðama je patološka. Kad volimo nekog demagoga spremni smo sve da mu bez rezerve ustupimo, kada shvatimo, posle dužeg vremena, da smo prevareni mrzimo ga više nego što smo ga voleli.

Nemamo mere. Nemamo odmerenosti. Povodljivi smo i lako potkupljivi. Nestalni. Menjamo mišljenja u zavisnosti od trenutne politièke moæi. Izgubili smo svaku predstavu o vrlini. O žrtvi. O idealu. O ideji. To više u komercijalnoj civilizaciji nije moderno. Uspeh se meri kolièinom otetog novca. Slavni postaju ludaci, perverznjaci i psihopate. Ludost postaje naèin života. Prostakluk i perverzija postaju istine. Baljezganje i brabonjanje politièkih diletanata na TV-u skoro svako veèe nameæe se kao struèna rasprava.

Majstori smo da sami sebe upropastimo i ponizimo. Naravno, oni koji to rade postaju sve bogatiji. Iza velikih nacionalnin ideja kriju se velike pljaèke društvene imovine. Iza bombastih komunistièkih parola o vlasti radnièke klase, podižu se kuæe crvene buržoazije po kapitalistièkom svetu. Iza reformskih parola o transparentnoj tranziciji odvija se bezdušna pljaèka države i sve siromašnijih graðana. Magacioneri, harmonikaši i pevaljke preko noæi postaju novobogataši. Ti pohlepnici nisu došli iz nekih drugih nacija, vera i klasa. To je naša fukara. Banditi koji ne prezaju od toga da sve unište da bi ostvarili liènu korist. Nije važno koje parole izbacuju o radnièkoj klasi, naciji ili evropskim integracijama, važno je da produžavaju otimanje. Primeæujem da postoje okrutniji i nemilosrdniji što su, navodno, moderniji i savremeniji. Èini mi se da je današnji politièki ološ najgori. Nemaju više nikakvu ideologiju. Jedina ideologija je ko æe više para oteti dok je na vlasti. I ta nesretna trka se nastavlja.

Ko je za to kriv? Sami smo, graðani moji, krivi! Zašto to trpimo? Zašto se ne pobunimo? Zašto biramo te razbojnike? Gde izgubismo kolektivnu svest? Gde nam nestade narodna pamet? O svemu ovome moramo da što pre progovorimo. Danas je teško naæi sagovornika na ove teme. Svi beže u banalnost. Srbija mora da se suoèi sa istinom. A istina je da smo se pokvarili i da ne valjamo.

Najgori su oni koji nas vode. Najgore je to što ti najgori nemaju nikakvu predstavu gde nas vode. Oni ne razmišljaju na duži rok od nekoliko sati. Važno je samo da njima bude trenutno dobro. Važno je da se zezamo. I sprdamo. Majstori smo poruge. Pošto smo treæa nacija na svetu po inteligenciji i prvi po sujeti, razvili smo do savršenstva sve forme sprdanja. Niko nam nije ravan u tome. Neverovatno je da je sprdanje razvijeno u èitavom društvu. Sprdanje nam dodje kao nacionalni sport. Na kraju, cenu plaæaju graðani, država i nacija.

Najtragièniji smo narod u prošlom veku. I ništa iz te tragedije nismo nauèili. Ponašamo se kao suludi. Ponašamo se kao Slobodan Miloševiæ u avionu. Znate li taj vic? Isprièaæu ga u originalu. Izvinjavam se unapred na pogrdnim reèima, ali one najbolje odražavaju naš gubitnièki mentalitet. Dakle, lete papagaj i S.M avionom. Sede u prvoj klasi, piju viski i èevrljaju. A onda papagaj poène da dobacuje nepristojne reèi stjuardesi. Kada S.M popije nekoliko èaša viskija osmeli se i poène najgore vulgarnosti da dobacuje domaæici aviona. Uvreðena žena se iznervira i prijavi ih pilotu. Pilot pritisne jedno dugme i njih dvojica ispadnu iz aviona. Padaju papagaj i S.M. kroz vazduh i papagaj poène da leti. S.M poène da urla iz sveg glasa. Dolete papagaj do njega i upita ga: „Ti ne znaš da letiš?“, „Ne – ee!“, kriknu S.M. „Pa što se, èoveèe, zajebavaš u avionu, kad ne znaš da letiš?“

I tu je, dragi graðani, sama suština naše tragedije! Uvek hoæemo više nego što stvarno možemo.Uvek se petljamo tamo gde nam nije mesto. U obraèunu velikih sila stradaju mali narodi. Mi to još nismo shvatili. Umesto da se sklonimo i gledamo svoja posla, mi prkosimo èitavom svetu. U inat! Umesto da kalkulišemo, ginemo kao topovsko meso za strane iterese. Umesto da vodimo dvojno knjigovodstvo nacionalnih prihoda i rashoda, dobro promišljajuæi gde nam je nacionalna dobit najveæa, rasipamo i rasprodajemo naše nacionalne resurse.

Volimo više tudjinca, nego uspešnog brata. Ubija nas višak emocija i manjak pameti. Uvek se kasno kajemo za sve što nepromišljeno èinimo. Kada sam odlazio kod mog naroda u Krajnu bio sam ozbiljno zabrinut onim što sam video. Otvoreno sam o tome govorio voðama ostatka nezaklanog naroda. Ništa mi se nije svidelo u tome što se tada radilo. Video sam veliku prevaru koja se spremala. Video sam politièke diletante koji nisu bili dorasli istorijskom trenutku. Ponudio sam im konkretna rešenja. Ponudio sam im viziju. Izneo strategiju.

Znate li šta su mi ti narodni prvaci rekli? Znate li koja je njihova strategija bila? Znate li koja vizija? Verovali ili ne, glavna strategija je bila – ko ga jebe?! Šta æemo raditi? Ko ga jebe! Ko su nam saveznici? Ko ih jebe! Kako dalje? Ko ga jebe! Seæam se jednog mog roðaka koji je držao pušku M – 48 na ramenu, zacrveneo se kao tukac od vina, raskopèao košulju, drob mu ispao, izmanipulisan, obmanut i prevaren dovikivao mi je: „Brane, nemere nek’ vako! Ko ga jebe!“

I to je naša glavna strategija bila u XX veku. KO GA JEBE! Zato smo propali. A nesreæa se nastavlja. I trajaæe. Sve dok se mi sami ne promenimo. Dok se ne uozbiljimo. I dok ne prestanemo da ponižavamo sve oko sebe. Jer problem je u nama samima.

Svedok, 10. januar 2005.