Početna Sadržaj Izdvajamo PROPAST TAJKUNA

PROPAST TAJKUNA

1346
0

Nicović: Izgubio sam 400 miliona evra
Izvor: Novi magazin | Miša Brkić
Prvi put se dogodilo da jedan veliki privatnik prizna neuspeh u vođenju kompanije i pozove državu da mu pomogne. Đorđije Nicović, vlasnik kompanije Irva investicije, u iskrenom razgovoru objašnjava kako su kriza i loš poslovni ambijent u Srbiji očerupali njegovu poslovnu imperijuPIK Bečej, nekada ponos jugoslovenske poljoprivrede, ušao je u – stečaj i stečajni upravnik preuzeo je upravljanje firmom. Dosadašnji gazda Đorđije Nicović, inače vlasnik moćne kompanije Irva investicije, pozvao je nedavno državu da pomogne u spasavanju Kombinata i pristao da državi prepusti deo vlasništva u PIK-u.

 

Bio je to početak sprovođenja novog modela ozdravljenja već privatizovanih preduzeća koje je objasnio Zvonko Nikezić, predsednik konsultantske kuće Ces Mekon.

Koliko Vas je kriza koštala?

Kad je počela ekonomska kriza moja kompanija Irva vredela je 500 miliona evra i imao sam dug od 92 miliona evra. To je bio prihvatljiv odnos. Kriza je donela pad ekonomskih aktivnosti u svim fabrikama i oštar napad države po svim privatizacijama u kojima sam učestvovao, što je smanjilo poverenje banaka. Ja sam bio prva žrtva banaka u Srbiji, banke su me napale blokadama. I ja sam od tih 92 miliona evra kredita do danas razdužio 62 miliona i imam dogovorenih još 10 miliona, a platio sam 55 miliona evra kamata.
 
 
 

Nicović je, pre problema sa PIK Bečej, doživeo fijasko i u svom drugom velikom biznisu izniklom iz privatizacije tekstilnih firmi Prvi maj, Niteks, Rudnik i Javor jer je država prošle godine raskinula kupoprodajne ugovore za ove fabrike.

Na početku globalne ekonomske krize Nicovićev biznis (kompanija Irva investicije) vredeo je 500 miliona evra, a dve i po godine kasnije – 100 miliona.

Na pitanje kakvo je iskustvo stekao u srpskoj privatizaciji i ekonomskoj krizi, Nicović kaže: „Tužno i ružno“.

Na primeru PIK Bečej prvi put se dogodilo da jedan veliki privatni vlasnik prizna neuspeh u vođenju kompanije i poziva državu da mu pomogne.

Šta vidite kao glavni problem s kojim ste se suočili u toj firmi?

Najveći problem je taj što je PIK Bečej privatizacijom odjednom prešao iz jednog poslovnog ambijenta u kojem je 2.200 zaposlenih obrađivalo 14.000 hektara u drugi, u kojem država mene, novog vlasnika, onemogućava da dalje zakupljujem 6.000 hektara državne zemlje koja je do privatizacije bila u rukama Kombinata i gubim pravo da uopšte licitiram za zakup te zemlje.

Kad sam kupio PIK Bečej napravio sam biznis plan firme računajući na tih 6.000 hektara i na tom obimu zemlje računao sam da ću moći da zaposlim sve radnike koje sam zatekao.

Smanjenje korišćenja obradivih površina automatski je otvorilo dva pitanja: pitanje viška 700 zaposlenih (ali oni nisu otpušteni) i pitanje stočarstva, jer nije bilo dovoljno zemlje da se proizvede hrana za stoku.

Drugi šok koji sam doživeo bila je odluka države da 2008. godine ukine sve subvencije koje je PIK Bečej imao kao društveno preduzeće. OstAli, država mi je uredno ispostavila račun od 1,7 miliona evra za zakup njene zemlje za dve godine pre mog ulaska u Bečej, računajući i onih 6.000 oduzetih hektara. Toga, recimo, uopšte nije bilo u tenderskoj dokumentaciji za privatizaciju Bečeja.

Zar u vreme krize proizvodnja hrane nije postala poželjan i profitabilan biznis?

Jeste, ali mnogo zavisi od poslovnog ambijenta. Prva godina krize, 2009, bila je mnogo teška za agrarnu proizvodnju u Srbiji. Cena mleka pada sa 41 evrocenta na 25, država dozvoljava slobodan uvoz mleka u prahu iz Evropske unije, poljoprivrednim kombinatima ukida se svaka subvencija za mleko, što je rezultiralo pomorom preko 200.000 mlečnih krava.

U Niteksu je ugovor raskinut kada je firma imala ugovorene izvozne poslove za 2,5 miliona evra, jer država nije htela da prizna moja ulaganja u nove mašine kroz lizing. Te nove mašine za tkačnicu koje sam kupio za 3,5 miliona evra država je posle raskida privatizacije prodala kao ”staro gvožđe” za 450.000 evra nekom Makedoncu. A na tim mašinama moglo je da radi 300 radnika. Šta mislite, kakvo mi je iskustvo s privatizacijama u Srbiji kad tako nešto gledam.
 
 
 

Cena graška pada sa 0,6 evrocenti na 0,41, kilogram semenske pšenice sa 0,30 evrocenti na 0,18, kukuruza sa 0,15 na 0,09 evrocenti, suncokreta sa 0,28 na 0,17 evrocenti…

PIK Bečej je samo na primarnoj proizvodnji za tri godine krize izgubio 12 miliona evra. Na primer, 10 miliona litara mleka prodali smo 2008. godine za 4,1 milion evra, a 11 miliona litara mleka prodali smo 2010. za 2,7 miliona evra.

Uz takvo loše uslove, u PIK Bečej nisam imao dovoljno zemlje i državne subvencije. I pored toga, od 2008. do 2010. povećali smo proizvodnju mleka na 11 miliona litara godišnje, iako smo svake godine na mleku gubili između 500.000 i 600.000 evra.

Povećali smo i proizvodnju tovljenika, mada smo na tržištu morali da kupujemo stočnu hranu jer nismo imali dovoljno zemlje da je sami proizvedemo.

I dve i po godine gledali ste kako vam ne uspeva biznis u PIK Bečej?

Suočen s nemogućnošću rada u takvim uslovima, pozvao sam državu da sa mnom uđe u suvlasništvo PIK Bečej, da se ono što joj dugujem za zakup zemlje i budući zakup konvertuje u njeno vlasništvo, da se svi neplaćeni porezi unesu u suvlasništvo i da državi odmah priznajem 51 odsto u upravljanju firmom, iako nema kapacitet kapitala da može da to nosi.

Svi dugovi PIK Bečej prema državi iznose osam, devet miliona evra. Zauzvrat, Kombinat bi odmah dobio subvencije i 6.000 hektara zemlje, kao u slučaju PKB Beograd.

Predložio sam državi da za PIK Bečej napravimo model privatnojavnog partnerstva, privatno-državnog suvlasništva koje bi trajalo dok se ne steknu jednaki uslovi za sve, a posle toga država i ja možemo da tražimo strateškog partnera, da ja otkupim državni deo ili da sve prodamo tom partneru.

Da li ste pre ponude državi razgovarali sa bankama kreditorima?

Drugi model za spas PIK Bečej mogao je da bude dogovor sa bankama o reorganizaciji duga, ali to bi značilo smanjenje proizvodnje i otpuštanje najmanje polovine zaposlenih, a to sam po svaku cenu hteo da izbegnem. Imao sam već postignut principijelni dogovor sa bankama o reprogramu duga na sedam godina, sa niskom kamatom i grejs periodom od godinu dana. I odustao sam.

Umesto toga predložio sam državi da vrati zemlju subvencije i zemlju PIK Bečeju, da uđe u suvlasništvo i sačuva radna mesta za najmanje 700 radnika.

Sa državom sam se dogovorio da jedna eminentna revizorska kuća napravi procenu imovine i dugova, da kompanija Irva ostane sa neto kapitalom u PIK Bečeju, da država svoja potraživanja konvertuje u kapital i da odmah većinski upravlja.

Država je to prihvatila i krenula, a onda malo ”iskočila” iz tog dogovora i zatražila pokretanje stečaja. A kroz stečaj treba da se napravi reorganizacija Kombinata.

Sada što pre treba uraditi procenu imovine i pozvati banke da konvertuju svoja potraživanja u vlasništvo.

Tvrdim da je likvidaciona vrednost PIK Bečej 25 miliona iznad dugova. To je dobra vrednost, jer je šteta koju je Kombinat pretrpeo u prethodne tri godine 12 miliona evra. Kad bi država konvertovala svoja potraživanja u vlasništvo, onda bi kapital PIK Bečej bio dva puta veći od dugova. To je odlična odskočna daska za novi početak Kombinata koji bi za tri-četiri godine mogao ponovo da bude uspešna firma.

Vi ostajete suvlasnik u PIK Bečej?

Da, bolje je imati i manje vlasništva u dobroj firmi, nego sto odsto u firmi koja ima probleme. Sad samo ne treba žaliti novac da se u Kombinat dovedu najbolji mogući stručnjaci. Da nije bilo krize i podmetanja, PIK Bečej je realno mogao da ”odbacuje” tri-četiri miliona evra profita godišnje.

Kako Vam kao investicionom bankaru izgleda iskustvo u privatizacijama?

Sva privatizacija u Srbiji, od 2003. do početka krize, bila je kupovina mačke u džaku. Recimo, ja u PIK Bečej nisam znao da će mi se pojaviti raniji dugovi. Zatim, dogodilo se da je država sve subvencije koje je davala PIK Bečeju pre privatizacija i sav zakup zemlje pre privatizacije pretvorila u kredit Fonda za razvoj pošto sam ja kupio to preduzeće.

Odjednom su počeli da ispadaju „leševi iz ormara” za koje sam morao državi da platim tri miliona evra kojih nije bilo u poslovnim knjigama kad sam kupovao firmu. Isto mi se dogodilo kad sam kupio tri tekstilne fabrike, subvencija koje su one dobijale kao društvena preduzeća natovarene su meni kao dug od šest miliona evra koji sam morao da vraćam državi.

A toga nije bilo u papirima kad mi je država prodavala te firme. Ispade da Vam je država kriva za sve?

Ne. Dogodile su mi se tri pogrešne stvari. Prvo, investirao sam u pogrešne kompanije sa stanovišta trenutnog poslovnog ambijenta, mada su to dugoročno dobre investicije.

Isti koncept kao za PIK Bečej nudio sam državi aprila 2009. godine za tekstilne firme Prvi maj, Niteks, Javor i Rudnik, da bismo u njima sačuvali 3.500 radnih mesta, da ih ozdravimo i na kraju nađemo strateškog partnera. Prošle godine te fabrike imale su punu uposlenost mašina i vratile su se na tržište, ali država je raskinula ugovore o privatizaciji i sada u tim firmama radi 1.700 radnika, a država im iz budžeta daje novac za plate.
 
 
 

Recimo, u privatizaciji tekstilnih fabrika izgubio sam 32 miliona evra.

Jeste li predlagali neko rešenje?

Nema kome nisam pisao u Vladi, niko neće da me čuje. A nudio sam, kao i sada za PIK Bečej, da država svoja potraživanja pretvori u kapital u tim tekstilnim fabrikama i da radimo prema modelu privatno- javnog partnerstva. Da su država i ostali poverioci svoja potraživanja pretvorili u suvlasništvo, sve tekstilne fabrike koje sam privatizovao imale bi dovoljno kapitala da nesmetano rade.

Da su, na primer, država i banke pretvorile potraživanja u suvlasništvo u Niteksu, ta fabrika bi povećala kapital sa 87 miliona dinara na 908 miliona dinara. U strukturi pasive to bi bilo povećanje sa pet na 65 odsto učešća kapitala.

Sad u Rudniku država ne zna šta će s radnicima posle raskida privatizacije i nema kome da proda fabrike koje je firma gradila po selima. A Prvi maj danas izvozi jednu četvrtinu onoga što smo mi izvozili.

Očekujem da smo preživeli, sa gubitkom od 170 miliona evra za dve i po godine krize. Od toga je preko 60 miliona evra gubitak koji je nastao direktnim lošim uticajem države na poslovanje mojih firmi. Irva je uspela pre svega zahvaljujući razumevanju velikih banaka, kao što su Banka Inteza i Erste banka, da reorganizuje preostali dug na pet godina, mada ćemo se verovatno i ranije razdužiti.

Sve te banke imaju obezbeđenja mojih zavisnih preduzeća čija je imovina mnogo veća od dugova. Irva će izaći iz krize verovatno kao najmanje zadužena kompanija u Srbiji. Samo što više ne vredimo 500 miliona evra jer su nam pale vrednosti akcija, banke su nam raščerupale imovinu i jednu akciju AIK banke su mi prodavali po 26 evra, a ja sam ih kupio po 65 evra.

To je bilo neviđeno čerupanje i samo zahvaljujući tome što smo kapitalno dobro stajali ostali smo na nogama. A bilo je i direktnog nekorektnog ucenjivanja stečajem, kao što je to radila Marfin banka.

Zbog čega je Marfin banka to radila?

Nikako mi nije jasno odakle nepoverenje toj banci prema nama ili je to deo neke igre nekih drugih poslovnih struktura da me bace na kolena. Ne razumem otkud toliko antagonizma prema meni.

Sada smo se konsolidovali i očekujem da ću imati biznis veličine 25-30 odsto nekadašnjeg, ali zdrav biznis bez socijalnih tenzija koje sam imao u privatizovanim firmama. Uspeo sam da reorganizujem šest firmi i ostaće da rade sedam-osam dobrih kompanija, neću da im spominjem imena da banke ne bi rekle ”daj nam i njih”.

Vama je kriza restrukturirala kompaniju?

Baš je tako. Prema sadašnjim cenama moja kompanija će vredeti oko 100 miliona evra, a dugovaćemo veoma malo. Da je danas vreme pre krize, a da ona dolazi, šta biste radili da je izbegnete? Svako ko se našao u proizvodnji kada je kriza došla morao je da izgubi novac. Jedino je vredeo ”keš”, gotovina… I zlato. Proizvodnja je postajala sve skuplja.

Ali postojala je jedna zanimljivost. Padale su vrednosti papira i suvlasništava u proizvodnim kompanijama, a cene proizvoda tih kompanija skakale su na berzama. Ako si investirao u papire, izgubio si. Ako si investirao direktno u proizvodnju, dobio si.

Znači, kad se strateški gleda ja nisam pogrešio kada sam investirao, sve je to proizvodnja koja može da radi. Ali, srpsko tržište i makroekonomski ambijent nisu nam omogućili da sa što manje ožiljaka prođemo kroz krizu. Ja sam na proizvodnji mnogo izgubio.

Zašto?

Ja sam ”slobodni strelac”, nisam ničiji miljenik, niti član poslovnog ili političkog kružoka.

Sav novac koji sam uložio u tekstil propao je. Sve što sam uložio u PIK Bečej imobilisano je. Ali, opet bih investirao u energiju i hranu, ali u drugačijem ambijentu.