Početna Sadržaj Reagovanja OLUJA

OLUJA

16478
3

Posle izgubljene bitke, svi se prave pametni.
Šta ste radili u vreme bitke? Gde ste bili?
A šta ste radili pre početka bitke?
To je ključno pitanje.
Naknadna pamet nije pamet.

Ne mogu da slušam i čitam velike srpske patriote, koji pokazuju tu  naknadnu pamet.
Koji su bili opsednuti likom i delom Miloševića. Koji su se kleli u
njega. Celivali ga kao ikonu.
Koji su puzali pred njim i koji nisu smeli da mu okrenu leđa, nego su  unazad, pognute glave, izlazili kroz zatvorena vrata.
Koji su dobro naplatili svoj profesionalni nacionalizam.
Danas su veliki šmekeri i krckaju  pare što su u vreme Despota oteli  od naroda.

Pišem ovo zbog mlade generacije.
I istine. Koja ne može da se čuje od zaglušujućeg blebetanja
profesionalin Srba.
Pišem zbog onih koji nisu imali prilike da me čitaju, slušaju i upoznaju.
Moji najbliži, rođaci, kumovi i prijatelji znaju dobro moje stavove u  vreme kada je otpočeo raspad Jugoslavije.
Oni su svedoci svega što ću ovde napisati.

I još nešto, pišem u prvom licu, mada mi neki to stalno zameraju,  pišem jer sam svedok tih događaja.
Ne znam kako drugačije da pišem.
Pišem iz utrobe i krvi, jer me sve muke moga naroda bole.

Pojava Miloševića na političkoj sceni Srbije je kod mene izazvala odvratnost.
Prezirao sam takve komunističke aparatčike demagoge.
Gadili su mi se i to sam otvoreno govorrio.
Nisam verovao takvim ljudima.

Sve na tom političaru je bilo pogrešno  i neprilagodljivo za vreme
koje je dolazilo.
Mene je nervirala ta komunistička bahatost, arogancija i nadobudnost.
Frazetine koje je valjao i bulumenta poltrona koja ga je sledila.
Zaljubljenost akademika u njega, jer on je trebao da reši konačno  srpsko nacionalno pitanje.
Meni je Dobrica Ćosić, kada smo razgovarali o pravcima kretanja našeg  društva,  lično rekao da je Milošević naš Sveti Sava.
Ostao sam zapanjen tom kratkovidošću ljudi koji su morali da imaju  viziju i startegiju.
Ali, to je naš srpski usud.

Miloševića sam samo jednom lično upoznao.
U jesen 1988 na sastanku bankara. Radio sam tada u Jugobanci.
Sakupio nas je da nam drži predavanje o tome kako treba dve banke da  budu u Srbiji.
Zašto dve banke? Niko nije znao. Niko nije ni smeo da pita. Bio je
samouveren i bezobrazan. To me je strašno nerviralo.
Nisam mogao da otrpim taj njegov prostakluk i otvoreno sam mu se suprostavio.
Nisam birao reči. Toliko sam bio iznerviran njegovim nastupom.
Bio je zaprepašćen.
I oduševljen.

Pozvao me je na saradnju.
Odbio sam. On je uporno inisistirao.
Nisam hteo da čujem da se sastanem sa njim.
Taj prvi susret me je još više uverio da Milošević nije dobro rešenje  za Srbiju.
To sam svima govorio, ali tih godina je jako teško bilo za sve nas
koji smo napadali Miloševića.
Narod je bio opijen svojim novim Vođom.

Padom berlinskog zida, sve se promenilo u Evropi.
Milošević, nažalost, to nije razumeo.
Bio je krut i ograničen u svojoj odbrani komunizma.
Srpska akademija ga je sledila u tom komunističkom konzervatizmu.
Narod je slepo krenuo za Mesijom.

Probuđeni nacionalizam je izrastao iz te komunističke matrice.
Suzbijeno srpstvo je buknulo svom snagom.
Crvena buržoazija je decenijama gušila srpski nacionalni identitet.
Sve zbog usranog bratstva i jedinstva.
Tako su Srbi postali zatvorenici jugoslovenske tamnice, koju su sami podigli.

Taj spoj komunističke doktrine i probuđene nacionalne svesti je bio  poguban za naše nacionalne interese.
Zacementirana je nova ideologija o svevidećem Vođi koji će spasiti Srbe.
Njegova nakostrešena kosa i podignuta brada su odražavale prkos Srba.
Šovinisti su odlepili na Vođu.
Profesionalni Srbi su se brzo prestrojili sa komunističkih koloseka na  nacionalne koloseke, koji su donosili veće perspektive da se napravi  siguran profit.
Tako je politički ološ okružio svoga Vođu.

Vođa je bio zaslepljen svojom istorijskom misijom da bude Drug Tito.
Baba Jula ga je pripremala decenijama ranije da bude naslednik Velikog Meštra.
Akademici su ga uzdigli do svetitelja.
Srbi su decenijama bili zarobljeni u komunizmu i tražili su svoga Vođu.
Stvorili su se svi uslovi da se pojavi novi nacionalni lider.
Tako je Milošević poludeo. Svi su mu pomogli da potpuno odlepi.

Nije razumeo šta se dešava u svetu.
Umislio je da istorija počinje od njega.
Vukao je potpuno pogrešne poteze.
Bio je slep i ubedio je narod da je vizionar.
Srbi su mu se bespogovorno predali u naručje.
Srbi su povodljivi i nije ih teško zavesti i omađijati praznim obećanjima.

To je bila velika istorijska greška nas Srba.
Vođa nije bio dorastao novim istorijskim prilikama.
Vođa je bio samozadovoljni diletant.
Izabrao je najgori put.
I direktno nas uveo u tragediju.

Predlagao sam potpuno drugu strategiju.
Novi koncept i nove ljude za novo doba koje je nastalo.
Ali, niko nije hteo da me sluša.
Nacionalna opijenost je bila na vrhunsku i ratni pokliči su se čuli na  sve strane.

Moja ideja je bila vrlo jednostavna.
Mi, Srbi, smo prvi trebali da razbijemo Jugoslaviju i komunizam.
Trebali smo da lažno bratstvo i jedinstvo zamenimo tačnim
računovodstvenim bilansima u odnosima prema drugim bratskim narodima.
Nama je najviše odgovarala konfederacija Jugoslavije.
Marka je mogla da bude obračunska valuta.
Svako bi plaćao svoje račune i preuzeo dugove.
Carine ne bi postojale niti granični prelazi.
Svaka republika bi vodila svoju samostalnu ekonomsku politiku.

Predlagao sam da se privatizacija u Srbiji uradi po mešovitom modelu.
Nacionalni resursi bi ostali u trajnom većinskom vlasništvu države.
Sve ostalo je trebalo ponuditi građanima Srbije, Srbima iz drugih
republika i sveta da učestvuju u privatizaciji državne i društvene
imovine.
Zalagao sam se za liberalni model socijalnog kapitalizma.
Kapitalizma sa ljudskim likom.

Srbija je imala sve resurse da postane najrazvijenija južnoslovenska  republika.
Istorijska veza sa Rusijom i dobre poslovne pozicije u raspadnutim  sovjetskim republikama je moglo da nam donese mnogo poslova i para.
Mali porezi, liberalni zakoni i stručna radna snaga bi privukla
kapital iz sveta.
Srbija bi  sigurno bila lider novog kapitalizma na Istoku.

Srbi van Srbije, koji žive u drugim republikama, dobili bi međunarodnu  autonomiju istu onakvu kakvu bi Srbija garantovala Albancima na Kosmetu.

Brzi privredni razvoj Srbije i moderna srpska armija SA bili bi garant  mira i prosperiteta svih koji žive u konfederalnoj državi.

Umesto da ratujemo i da se međusobno ubijamo, narodi, koji su potekli  iz istog slovenskog korena, pravili bi pare i vodili ljubav.
Tako sam otvoreno govorio.
Bolje da vodimo ljubav, nego da vodimo rat.
Ali to nije imao ko da čuje.
Ratni bubnjevi i nacionalno pijanstvo je pomutila mozak narodu.

Miloševiće je vešto manipulisao nacionalnim osećanjima.
Njegovo kurčenje je prijalo srpskom nacionalnom mentalitetu.
Milošević je palio narod, a narod ga je obožavao i slepo mu verovao.
Srpska usrana inteligencija je zadovoljno trljala ruke, očekujući da  se , napokon, reši srpsko nacionalno pitanje.
Ono što su propustili nesposobni kralj Aleksandar Karđorđević i
pokvareni Nikola Pašić, sada je trebalo da ispravi Milošević.

Međutim, to je bila velika zabluda.
Srbi su ponovo krvlju i gubitkom istorijskih teritorija platili svoju
povodljivost.
Milošević, nažalost, nije bio nacionalni lider, nego komunistički
aparatčik koji se vešto preobukao i zagrnuo nacionalnom retorikom.
Više je voleo svoju funkciju, nego da modernizuje Srbiju.
Više je voleo svoju ludu ženu, nego Srbe.

To sam osećao i znao sam da sledi tragedija.
Govorio sam o tome otvoreno. Opominjao.
Bez ograda i ustezanja. Nije me bilo strah, jer sam iznosio svoje
procene I mišljenje.
I zbog tog mog javnog iznošenja mišljenja o Vođi, naelektrisana srpska  javnost me nije htela da sluša.
Jednostavno, nisu hteli da čuju drugo mišljenje.

Moji najbliži rođaci iz Knina su vrteli glavom i škrgutali zubima kada  sam ja o Miloševiću govorio kao o bitangi i prevaratu, koji će da izda  Srbe preko Drine.
Niko mi nije verovao, jer su u  svim kućama visile Miloševićeve slike.
U leto 1990 sam, kao predsednik prve privatne banke, bio u zvaničnoj  poseti Kninu i tada sam video da politička situacija nije dobra i da  se sprema velika nevolja.
O tome sam otvoreno govorio i pisao posle povratka u Beograd.

Već naredne godine je sve buknulo.
Srbi su uzeli oružje da se odbrane, uplašeni šovinističkom Tuđmanovom  retorikom, koja ih je neodoljivo podsećala na ustašku propagandu iz  travnja 1941 godine.
Napominjem, da je u mom selu Strmica, gde je služio pop Momčilo Đujić,  ustanak dignut pre komunističkog ustanka, jer su toga dana, kada je  proglašena NDH, meštani uzeli puške u ruke i naoružali se, plašeći se  ustaških odreda smrti.

Palili su vatre na brdima i počeli da drže straže.
Pop Đujić sa tim nije imao ništa.
Generacija moga đeda je prošla austro-ugarsku vojnu obuku, poslati su  u Galiciju, videli su sveta, povratnika je bilo iz Amerike koji su  radili u rudnicima, pratili su svetske događaje i znali su da Ante  Pavelić donosi zlo Srbima u Hrvatskoj.
Ta iskusna generacija je ostetila da se velika nevolja sprema.
To mi je lično potvrdio i pop Momčilo Đujić kada smo razgovarali.
Rekao je da mnogo duguje generaciji moga đeda od kojih je mnogo toga naučio.

Uglavnom, šovinistička retorika Tuđmana je naterala krajiške Srbe da  se naoružaju.
Milošević ih je u tome podržao, jer mu je odgovaralo da igra na tu  srpsku kartu.
Branio je nesretnu Jugoslaviju, nešto što se nikako nije moglo
odbraniti, i socijalistički komunizam kroz promašenu političku priču o  višestranačkom sistemu u okviru socijalističkog saveza radnog naroda.
Milošević je bio osuđen da bude gubitnik.
Zatvoren u svoje dedinjske magle nije video da je postao anahron i prevaziđen.

Igrao je na srpsku kartu, ali neiskreno, jer on je više od Srba voleo  svoju ženu i komunizam.
Njegova žena je mrzela Srbe i sanjala kako da postane Roza Luksemburg  sa cvetom u kosi.
Bračni par sa Dedinja je bezgranično voleo svoju razmaženu,
nevaspitanu i kriminalizovanu decu, apsolutnu vlast i  velike pare pod  svojom kontrolom.
Srbi su im služili samo da  oni očuvaju moć svoje familije, da zadrže  despotsku vlast i  da imaju puno novca.
Ako im familija, vlast i novac budu ugroženi, oni će se odreći svih
Srba i pustiti ih niz vodu, makar se njihova vlast prostirala samo na  Dedinju.

To je bila moja analiza Vođe i njegove pogrešne nacionalne politike.
Otišao sam u leto 1991 godine da se sretnem sa vođama krajiških Srba.
Pozvao me je Jovo Rašković i tražio da se vidimo.
Poticao sam iz tih krajeva, voleo sam Krajinu, pomagao sam privredu,  slao lekove i hranu narodu, ali sam bio veliki protivnik Miloševićeve  politike.
Pretpostavljao sam da prof Rašković želi da čuje moje mišljenje.

Tako sam upoznao lidera Srba iz Krajine.
Ranije ga nisam lično znao, osim po čuvenju  i priči  mojih starijih rođaka.

Naš susret se desio u subotu u kasnim letnjim satima  na kninskoj Tvrđavi.
Posle nekog njegovog maratonskog političkog sastanka SDS-a.
Ujutru je bilo poselo Tromeđa u Strmici, koje sam ja finansirao.
Takmičenje  kulturnih grupa iz čitave Krajine.
Na tom poselu trebao je da govori i Jovan Rašković.

Naš sastanak je trajao više od dva sata.
Bilo je prisutno još nekoliko ljudi iz vrha stranke prof. Raškovića.
Razgovor je bio vrlo napet i neprijatan.
Pokušavao sam na sve načine da budem razložan i smiren.
Ali, nekoliko ljudi oko profesora su bili krajnje bezobrazni i
napadni, jer im se nije svidelo da neko raspravlja i protivreči
njihovom nacionalnom idolu, kome su i pesme bili ispevali.

Nisam imao tu nacionalnu opijenost i gadilo mi se to obožavanje jednog  običnog čoveka.
Prof. Jovan Rašković , opevana legenda krajiških Srba, na mene nije  ostavio nikakav utisak.
Nije imao harizmu i delovao mi je kao polupijan čovek koga je matica  istorije nosila i kojoj se on  dobrovoljno predao.
Njegove oči su bile zamagljene i on nije imao nikakvu viziju, niti
ideju šta da radi i kakvu političku strategiju treba da imaju Srbi iz
Krajine.
Priznao je da bespogovorno sluša Miloševića, da je Milošević za njega  Vođa i da on mora da radi po njegovim uputsvima, jer Vođe štiti širi  nacionalni interes.

Zamolio sam ga da ne veruje Miloševiću, da Milošević nema nikakvu  strategiju i viziju, da je on komunistički apartčik, lažni
nacionalista, da nije vernik, da je bahat i prepotentan, da ne razume  svetske događaje i da će, ako bude ugrožena njegova vlast u Beogradu,  prodati sve Srbe preko Drine, jer njega isključivo zanima da brani  interese svoje familije i da zadrži moć i novac kojima raspolaže.

Svi oko profesora su se pobunili.
Jedan bradonja mi je tako divljački duvao u vrat da sam morao da ga opomenem.
Nastavio sam dalje, jer sam video da me je Rašković pažljivo slušao.
Upitao sam ga – koja je strategija nas Srba iz Krajine?
On je odgovorio – rat sa Hrvatima.
Samo ratom možemo da odbranimo naše nacionalne interese od napadne  politike ustaša.
To je ponovio nekoliko puta.
Rat!

Pokušao sam da mu objasnim da postoje razni ratovi u savremenom svetu.
Rat medijski, politički, kompjuterski, trgovački, finansijski i
diplomatski ratovi.
On je rekao da samo oružjem možemo da se zaštitimo od naoružanih Hrvata.
Ko su nam saveznici u tom ratu?
Beograd.
A šta ako vas Beograd izda?
Neće da izda. On bespogovorno veruje Miloševiću.

Njegovo lice, oči, pokreti i govor su odavali da on iskreno veruje u
Miloševića.
Pokušao sam da pronađem istorijsku paralelu.
Ko je Srbima u Krajini dao da budu slobodni, dok su Hrvati bili kmetovi?
Marija Terzija.
Da li možemo danas da pronađemo tu Mariju Tareziju?
Ona više nije u Beču, ali rešenje Srba u Hrvatskoj moramo da potražimo  na relaciji Berlin-London-Nju Jork.
U Moskvi nemamo šta da tražimo jer je Rusija tada bila u rasulu.
Beograd vas ne može zaštititi.

Moj predlog je bio da se izbegne rat i da se, mimo Beograda, lobira u  centrima moći da se izborimo za  veliku autonomiju Krajine unutar  Hrvatske.
Nerelano je bilo očekivati da se dobije država. To je bio sulud projekat.
Opasan i nezvestan za sudbinu samih Srba iz Krajine.

Mislim da je bilo moguće ostvariti autonomiju Srba u Hrvatskoj.
Prof. Rašković je to odbacio. Verovao je Miloševiću i opredelio se za  ratnu varijantu.
Pozvao me je da sutradan budem sa njim na bini i da se obratim
okupljenom narodu.
Odbio sam.

Otišao sam u noć potpuno poražen ovim sastankom.
Vratio sam se u Strmicu, gde su me čekali znatiželjini rođaci.
Ispričao sam im svoje utiske. Bili su zbunjeni.
Mene su voleli, ali Jovo Rašković je, ipak, bio njihov Vođa.

Sutradan sam ostao da saslušam govor prof. Raškovića.
Na pola govora sam odustao  dalje da slušam.
Bio je to sumanuti govor opijenog starca, koji je palio narod.
Huk mase ga je nosio i on mu se potpuno predao.
Upalio sam kola i vratio se u Beograd.

Sreli smo se još jednom.
U proleće 1992 godine.
On je bio u Beogradu.
Prepustio je SDS zubaru Milanu  Babiću.
Razilaženje u koncepcijama je bilo ogromno.
Profesor se povukao.

Sreli smo se na bazenu u Intekontinentalu.
Bio sam u društvu Ivana Stambolića.
Koji je voleo da sluša moja politička zapažanja.
Profesoru je plivanje preporučio lekar.
Prišao mi je i srdačno se pozdravio.

To više nije bio onaj opijeni demagog pred zahuktalim masama.
U njegovim upalim očima je bilo puno tuge i očaja.
Izborani i upali obrazi su pokazivali svu muku napaćene duše.
Oslovio me je intimno, onako kako me moji stari zovu od malena.
–    Brane, izvini, bio si u pravu. Ovo ništa ne valja.

Nakon nekoliko meseci prof. Jovo Rašković je umro.

Na početku oktobra 1993. godine boravio sam u Ženevi na poslovnom sastanku.
Nameravao sam isti dan da se, posle održanog sastanka, vratim za  Budimpeštu, odakle sam uvek  leteo zbog sankcija koje su bile uvedene  Srbiji.

Moj partner i prijatelj, bankar Vladimir Molof, iz čuvene bugarske
porodice carskih političara i istoričara Molof, koja je pobegla
dolaskom komunista u Francusku, živeo je u Ženevi i zamolio me je da  ostanem još dva dana, jer je sutra planirao da me upozna sa jednim  interesnatnim čovekom i da zajedno večeramo.

Sutradan uveče sam upoznao starijeg gospodina, koji je perfektno  govorio srpski i koji se zvao Dejvid Boajer. Bio je glavni američki  čovek za Balkan. Čovek iz senke, čije savete je slušao predsednik Amerike.

Razgovor za večerom je bio izuzetno interesantan jer smo najviše  pričali o umetnosti.

Negde pred kraj večere, kada sam mislio da ćemo krenuti, počeli smo da  razgovaramo o politici. Razgovor je trajao narednih četri sata i mi  smo se prebacili da sedimo bliže prozorima , odakle smo mogli da  vidimo kako se noćne svetiljke kupaju u ženevskom jezeru.

Čitav taj politički razgovor je za mene bio vanredno interesantan i
potresan, jer mi je gospodin Boajer, krajnje otvoreno i dobronamerno,  rekao  da bi bilo dobro, pošto imam veliku rodbinu u Kninu i pošto sam  toliko vezan za njih i moje selo, da polako izvučem svoju rodbinu u  Srbiju, jer je postignut dogovor između Miloševića i Tuđmana, uz  asistenciju Amerikanaca, da se Srbi masovno isele iz Hrvatske i da će  uslediti jedan scenario koji će u kratkom roku Srbe primorati da se  isele iz Hrvatske.

Bio sam zapanjen.
Nisam mogao da verujem.
Znao sam da je Milošević bitanga.
Ali, toliki skot da bude, to mi je bilo neshvatljivo.

Vratio sam se u hotel prilično kasno.
Tuširao sam se dugo i plakao.
Zar je moguće da će tako da stradaju Srbi u Krajini?
Zar je moguće da će Milošević tako bezdušno da proda svoj narod?

Ujutru sam nazvao telefonom sestre i braću u Kninu.
Nisam im puno pričao.
Molio sam ih da me poslušaju i da polako počnu žene, stare i decu da  prebacuju u Srbiju.
Braća su se smejala. Mislila su da sam fijuknuo.
Bili su odlučni da ostanu. Milošević je i dalje za njih bio svetinja.
Ućutkali su i žene, koje su bile spremne da me poslušaju.
Ženska intuicija je daleko promućunija od muške isključivosti.

Krajina je pala posle dve godine.
Sve se desilo po  naznačenom scenariju.

Kako je to moguće?
Kako je moguće da se znalo dve godine ranije o tom dogovoru Miloševića
i Tuđmana?
O tom podlom dogovoru da se na prevaru izbace Srbi iz Hrvatske.
I svi su ćutali. Pristajali su na poraz.

Oluja je, dakle, isplanirana i nije nikakva herojska pobeda hrvatske  vojske, nego izdaja Miloševića , uz dogovor sa Amerikancima.

Tako je nesretnik u Dejtonu predao ujutru u 7,30 Istočno Sarajevo.
Izašao je samo u  beloj košulji po hladnoći i saopštio pregovaračima  svoju konačnu odluku, na opšte zaprepašćenje Amerikanaca, koji to nisu  očekivali, ali je uplašeni Miloševiić, zatvoren u vojnu bazu, daleko  od svoje ljubljene žene, brzo popustio i pristao na sve samo da se što  pre vrati u svoju vilu na Dedinje u zagrljaj svoje Roze Luksemburg.

CIA je odlično uradila profil  Miloševića.
Vrhunski su ga odradili.
Znali su njegove psihološke karakteristike.
Zatvorili su ga u vojnu bazu i on je brzo kapitulirao.
Srpski Vođa od mehura se izduvao.

Nakon Dejtona, sledila je Oluja.
Isterano je iz Hrvatske preko 200.000 Srba.
Bila je to humanitarna katastrofa i veliki zločin.
Hiljadugodišnji san Hrvata se ostvario.
Milošević im je poklonio državu. Njega treba da slave.
Poklonio im je državu bez Srba.

Milošević je zaveo Srbe preko Drine, podigao ih, pomagao ih i onda ih  je izdao.Podlo ih prodao.
Kada se njegova vlast u Beogradu zaljuljala, on je uveo sankcije
Srbima preko Drine.
Srbi preko Drine njega nikad nisu ni interesovali.
Njegova žena je otvoreno govorila i pisala da su Srbi preko Drine svi četnici.
Baba Jula je bila komunistička kćerka, letovala je kao gimnazijalka sa  svojim dečkom Slobom na Brionima, pripadala je crvenoj buržoaziji,  bila je internacionalka u borbi za prava svetskog proleterijata i nije  mogla da podnese Srbe, srpsku istoriju, srpsku tradiciju i sve je to  svrstala u četničku ideologiju.

Ostvarilo se, nažalost, sve ono što sam pisao i govorio da će se desiti.

Šta da radimo?
Pitali su me preplašeni Srbi iz kolone prognanih  koja je išla prema Srbiji?
Bilo je kasno za to pitanje. To su trebali da se pitaju na samom
početku raspada države. To pitanje je sada bilo suvišno.
Preostalo nam je samo da se porodično organizujemo i da pomognemo  svojim najbližim u smeštaju i hrani.
Sve ostale političke priče su bile ispričane. Odvratna i glupa
politička blebetanja.
Mudrovanje nacionalista iz Kruga Dvojke i kukanje nad tragičnom
sudbinom Srba je bilo obično preseravanje dobrostojećih profesionalnih
Srba.

I dok su kolone prognanih ljudi tražili spas u Srbiji, dok se dešavao  najveći egzodus naroda u drugoj polovini XX veka, dok je Miloševićeva  policija gurala unesrećene porodice prema Kosmetu, ne dozvoljavajući  im da skrenu sa auto-puta, jer je politički diletant mislio da će tako  rešiti sudbinu Kosmeta i konačno se obračunati sa Albancima, Evropa je
ćutala, plaćene nevladine organizacije nisu ustale u zaštitu Srba samo  zato što su Srbi, a državna televizija RTS je puštala narodnu muziku i  zabavljala narod.

Direktor RTS tada je bio Milorad Vučelić, salonski revolucionar i
nacionalista, intelektualna protuva sa tompusom, karijerista i
poltron, Sterijin rodoljubac iz palanke o kome sam u nekoliko navrata  sve napisao.

Zašto smo propali?

Citiraću baba Radu, čistačicu sa četri razreda osnovne škole, koja se  bolje razumela u politiku od srpskog političkog ološa, srpskih
mrljavih akademika i srpske malograđanske inteligencije.
Baba Rada je rekla – Ko nas je vodio dobro smo mi danas živi.

To je suština naše tragedije.
Morali smo da propadnemo.
To je bio logičan nastavak sumanute politke bez pameti.
Problem je što se naša propast nastavalja, jer danas na vlasti imamo  najvećeg ludaka u novijoj istoriji Srba.
Račun za naplatu njegovog ludila u politici će vrlo brzo da dođe Srbima.
I koga ćemo tada kriviti za našu tragediju?
Koga?

O Miloševiću i Jovi Raškoviću sam već sve napisao.
Pogrešni ljudi u važnim istorijskim trenucima, kada se odlučivala
sudbina Srba.
Takvi ljudi ne mogu da vode narod.

Njihov izbor sledbenika je bila prava katastrofa.

Samoživi i narcisoidni zubar Milan Babić, kockar i špekulant Radovan
Karadžić, zadrti i isključivi sivonja Ratko Mladić, magacioner i
kradljivac slika Goran Hadžić, pozornik u Kninu koji je promovisan u
državnika Mile Martić, gazda i ratni profiter Momčilo Krajišnik i
ostala bulumenta pokvarenih i podlih ljudi koje ne bismo u normalnim
vremenima ni primetili, ali koji postaju velike zverke u vreme ratova,
hiperinflacija i opšteg kriminala u društvu.

Kada sin predsednika Srbije nosi pištolje, druži se sa kriminalcima,
bogati se na uvozu akcizne robe i teroriše čitavo društvo, onda je to,
takođe, kriminalan predsednik, uprkos njegovoj borbenoj nacionalnoj
retorici, koja je samo pokriće za kriminalno ustrojstvo društva.

Rezultat takve kriminalne politike znamo.
Šta smo mogli i očekivati?

O Oluji još nešto.
O tome se malo govori.
Jasno je da su Milošević i Tuđman dogovorili preseljenje Srba iz Hrvatske.
Ostaju nerazjašnjenje još neke operativne sitnice.

Front južno od Knina je bio stabilan.
Komadanti fronta to mogu da potvrde.
Oni su čak bili i u blagom napredovanju.
Nisu znali šta se sprema i ostali su zatečeni događajima.
I odsečeni od glavne komande , koja se iznenadna povukla.

Regularna hrvatska armija je ušla u BiH.
Na teritoriju druge nezavisne države.
Zašla je iza leđa krajiške vojske i došla preko Glamoča u Bosansko Grahovo.
Odatle na položaje iznad Strmice i počela je da granatira pozadinu,
gde je bila smeštena u školi bolnica.

Ostaju otvorena sledeća pitanja:

Ko je dozvolio da regularna hrvatska armija uđe na teritoriju BiH?
Zašto je general Ratko Mladić pomerio vojsku sa tog terena i uputio ih
na istok prema Foči?
Šta je to značajno bilo na tom delu fronta?
Ko je izdao naređenje za napuštanje Knina?
Zašto su vođe Srba danima pre Oluje prebacili svoju rodbinu u Srbiju?
Gde je 3 miliona maraka keša iz trezora Narodne banke u Kninu?
Ko je širio paniku i pozivao narod da se povuče na rezervne položaje?
Ko je usmeravao narod da se beži prema Srbiji?
Ko je programirano širio paniku?

Ima i mnogo drugih pitanja koja će tražiti svoja naknadna objašnjenja.
Ali, to je, ipak, zadatak istoričara.
Ja sam izneo svoje svedočanstvo o tom vremenu i svoje mišljenje.
Predviđanja i procene.
Možda će istoričarima to nešto da znači kada budu slagali mozaik.
Vreme će pokazati šta se zaista desilo.

Na kraju, Hrvati mogu samo da slave Miloševića.
Nikakve velike pobede nije bilo.
Milošević je izdao Srbe i njegovi operativci na terenu su napravili Oluju.
Podigli su narod i na prevaru ga iselili iz Hrvatske.
Sve po dogovoru Miloševića i Tuđmana.

Nije bilo borbe i otpora.
Miloševićevi generali su povukli vojsku iz Krajine.
General Mladić je namerno pomerio svoju vojsku na istok.
Pokušaj da se vojska vrati je samo predstava za narod.
Američki generali su bili lobisti.
Moralo je sve da prođe bez žrtava.
Nameru Tuđmana da avio bombama tuče kolunu sprečio je Klinton.
To bi bilo previše za ovu nacionalnu tragediju Srba.

Šta slave Hrvati?

Krajina je opustela.
Utroba Hrvatske je prazna.
Hrvatska se prazni.
Hrvati beže iz bankrotirane Hrvatske.
Hrvatska je u rukama stranaca.
Porobljena ponovo.

Ali, to je problem Hrvata.
Imaju svoju državu i svoje probleme.

Mi nismo ništa naučili iz Oluje.
Aca Dramoser danas sprovodi Oluju u Srbiji.
Sprovodi naredbe koje je dobio od svojih gazda.
Njegove gazde konačno hoće da kazne neposlušne Srbe.
Aca Dramoser je doveden da završi taj posao.

Srbi, šta ste učinili da sprečite danas Oluju u Srbiji?

Branko Dragaš, 01.08.2015

3 KOMENTARI

  1. Posle bitke svi generali su pametni.
    Oko polovina od ovoga se može odbaciti, mlaćenje prazne slame.
    Evo uvodnog dela pravog odgovora, pisao Veljko Đurić Mišina na NSPM.

    Важан амерички политички интерес на Балкану је територија Босне и Херцеговине. А да би то постигли, морали се решити питање Републике Српске Крајине. Избора није било: Крајина је морала нестати.
    У Вашингтону и Загребу паралелно су припремане војне операције „Бљесак“, „Олуја“, „Маестрал“ и „Голубица“.
    „Бљесак“ је замишљен и спроведен као провера реакције Београда и Пала на акцију етничког чишћења у потоњој операцији „Олуја“.
    „Маестрал“ је планиран али није спроведен. Био би спроведен да Радован Караџић, председник Републике Српске, није успео да спречи иницијативу (самовољу) генерала Ратка Младића, начелника Генералштаба Војске Републике Српске да се све снаге усмере и укључе у одсудну одбрану. Сарадњом политичких врхова са Пала и Београда Војска Републике Српске је избачена из игре низом акција од којих је најважнија била смена генерала Младића са места начелника Генералштаба одлуком владе Републике Српске на седници 7. августа 1995. године.
    „Голубица“, позната и као „Вуковарска голубица“, би била спроведена у случају да режим у Београду није могао одржати договор, уколико би се одређене структуре у систему командовања Војском Југославије отргле контроли на потезу Барање и Источне Славоније и тиме изазову ланчану реакцију. То би било осујећено најстрожим и моменталним кажњавањем и позивањем на одговорност за показивање и најмање самоиницијативе на терену, усмеране у правцу пружања организованог отпора хрватској офанзиви.

    http://www.nspm.rs/srbija-i-nato/vojno-ucesce-sad-u-napadu-na-republiku-srpsku-krajinu-1995.-godine.html

  2. Zanimljiva istorijska analiza. Iz vašeg izlaganja se može doneti zaključak da je Slobodan Milošević bio antisrbin. Ako jevreji mogu nekoga ko piše protiv cionizma proglasiti antisemitom, valjda i mi Srbi možemo nekoga ko je učestvovao u progonu 200.000 Srba proglasiti antisrbinom.

    Gospodine Dragaše da li Vi možete naći bilo kakvu paralelu između Slobodana Miloševića i Mihaila Gorbačova?

    Prema nekim ne dovoljno proverenim informacijama Slobodan Milošević je bio blizak prijatelj Dejvidu Rokfeleru. Biti na bilo koji način blizak Dejvidu Rokfeleru je neverovatna privilegija koja mnogo govori.

    Pre nego što je Sloba postao despot on je radio kao bankar i broker u Americi (Wall Street) – zamislte kakav okoreli komunista.

    Kada je Sloba postao predsednik u tu čast dobio je poklon od Dejvida Rokfelera – dobio je pištolj. Simbolika je jasna.

    Sedam dana pre bombardovanja 1999. godine (nakon što su svi pokušaji diplomatije propali), isti taj Dejvid Rokfeler ga je lično zvao (valjda kao stari prijatelj i finansijer) i pozvao ga na sastanak na još jedne pregovore uz objašnjenje da Amerika nema plan da ratuje sa Srbijom i da se on lično založio da Srbiji ponudi nove uslove. (kasnija istorija je to potvrdila, Amerika je imala ratne planove na Bliskom Istoku). Sloba nije otišao na sastanak koji je trebao da bude održan na Kipru gde ga je čekao Dejvid Rokfeler. Žena mu nije dala da ode. Tako se huškalo iz Slobinih najbližih krugova.

    Kasnije je Slobin rođeni brat, Borislav Milošević veliki deo ovoga potvrdio.

    To što ste vi opisali, vaš sastanak sa njim gde on diktira šta treba da se radi bez ikakvih objašnjnja, može da ukazuje na to da je i on dobio te instrukcije (bez objašnjenja) koje sad treba da sprovede u delo. Šta je on vama mogao da kaže? Zato što mi je Rokfeler tako rekao da uradim… Ako je tačna teorija da je Sloba zapravo bio američki čovek, predstavnik velikog brata i njihove politike; poslat, finansiran i podržan sa zapada onda se o njemu ne može govoriti kao o čoveku koji nije razumeo vremenske okolnosti i koji je bio zaluđena komunjara već upravo suprotno, kao o manipulatoru koji je namenski i sa ciljem opstruisao i sabotirao politiku i ekonomiju Srbije. Malo se pravio glup, malo lud, ali se posebno pravio kao nekakav veliki srpski ponositi patriota.

    Sloba se u stranim medijima pojavljivao na naslovnim stranicama i pormovisan je kao „faktor mira na Balkanu“, a ne Tuđman ili neko drugi. Bio je miljenik zapada sve do 97. A onda je navodno Sloba postao neposlušan i to valjda zato što nije dobio sve ono što su mu obećali.

    Danas se ponovo pojavljuje kult Slobodana Miloševića kao jednog velikog srpskog vladara i dobročinitelja. Takva ideja je takođe prisutna kod mladih koji se 90tih sećaju samo kroz maglu a ta je ideja latentno podržana od njihovih roditlja koji sada razočarani novim vladama i naročito propalim promenama na bolje posle revolucije 5. oktobra i usled kratkog pamćenja pričaju svojoj deci kako se to nekada „lepo“ živelo za vreme Slobe.

    Valjda se ljudi nekako podsvesno vode logikom da je nekad bilo bolje. Kad je sad loše, verovatno je nekad bilo bolje. Pa čak i da nije bilo bolje, mi ćemo se sećati samo dobrih stvari i to će nam biti dovoljno.