Početna Sadržaj Društvo JUGONOSTALGIJA

JUGONOSTALGIJA

1885
3

Da li ste jugonostalgičar?

Svi odgovori idu iz jedne krajnosti u drugu.
Jedni druge osporavaju do mržnje.

Jugonostalgičari žale za propalom Jugoslavijom, ali ne odgovaraju na ključno pitanje – zašto se ta država raspala u tolikoj krvi,
stradanju, mržnji, proterivanju i zločinu prema drugim, bratskim,
slovenskim narodima?
Nešto, ipak, nije valjalo u toj državi, zar ne?

To što smo bezbrižno živeli na račun stranih kredita, što su išli u
Trst da kupuju farmerke, nisam nikada išao sa tom namerom, što su mogli da idu dve nedelje na more i jednu na zimovanje, što se malo radilo i dobro provodilo, što smo slobodno putovali po zemlji i još slobodnije po inostranstvu, što smo bezbrižno odrastali u
komunističkoj carevini, ne dovodeći u pitanje totalitarnu vlast
Velikog Meštra sviju hulja, klanjajući se njegovim sletovima, posetama i mudrim odlukama; to sve je, zapravo, bio samo privid, maska, koprena i to nije ništa bilo realno.

Ispod tog komunističkog raja, brujale su nabujale reke
mržnje, manipulacije, međusobnog nerazumevanja, predrasuda, istorijskih neplaćenih računa, uzaludnih žrtava, trgovačkih kalkulacija, bankarskih nevraćenih pozajmica, nerada, optuživanja, zakeranja, nezamerenja, partijskog demokratskog centralizma, skrivenih sukoba, udaranja u slabine, otvorenog laganja, prenemaganja, promašenih investicija, bačenih nacionalnih barjaka, hapšenja, osuda, delikta mišljenja, nacionalnih sujeta, megalomanskih planova i svega onoga što
je nagoveštavalo da će se taj lažni komunistički raj, jednoga dana, kada tada, morati da pretvori u balkanski pakao i klanicu bratskih naroda.

Račun za naplatu je morao da dođe.
Morao!
I došao je.
Platili smo krvlju našu sebičnost.
Hteli smo samo nama da bude dobro.
Nismo mislili na budućnost.

Ako tome dodamo da je lažni južnoslovenski brak  tri konstitutivna naroda Kraljevine SHS, Srba, Hrvata i Slovenaca, započeo špekulacijom Hrvata i Slovenaca i neviđenom glupošću Srba, odnosno pohlepom kralja Aleksandra i  pokvarenjaka Nikole Pašića, jer su Hrvati i Slovenci proračunato ušli u tu lažnu zajednicu, kako bi mogli da sačuvaju svoj nacionalni identiteti da bi, kada dođe vreme, mogli da izađu iz tog saveza sa ludim i primitivnim Srbima, koji su bili pobednici i oslobodioci, ali koji nisu znali da krunišu svoju pobedu, nego su namagarčeni od masona i Vatikana  pristali samovoljno da uđu u južnoslovensku zajednicu, protivno svojim srpskim nacionalnim interesima; ako, dakle, sve to znamo, onda je bilo normalno da očekujemo da će sve to morati jednoga dana, ipak, da se raspadne, jer kada neko ulazi u brak samo privremeno, dok ne nađe bolje rešenje i bogatijeg mladoženju, onda je sasvi sigurno da će taj brak iz interesa
da pukne, jer nema ljubavi.

Uprkos programiranom i nametnutom  bratstvu i jedinstvu od strane Centralnog Komiteta, među nacionalnim komunističkim vođama u praksi nije bilo obostrane ljubavi. Slovenci i Hrvati su voleli svoj narod i branili svoje nacionalne interese, dok su Srbi voleli sve druge narode i stideli su se da kažu da su Srbi, kako bi se dodvorili komunističkom diktatoru.
Istina je da su Srbi više voleli Jugoslaviju nego svoju matičnu
domovinu Srbiju.
Ali, to nije probelm ni diktatora niti drugih bratskih naroda.
To je problem isključivo nas  Srba.

Zašto srpski političari mrze Srbe?
Na to pitanje tražimo još uvek odgovore.

Znači, jugonostalgičari gledaju samo jednu stranu medalje, onu sjajnu koja sija, dok sve drugo ne žele da vide. Njima je bilo dobro u toj državi, blejalo se na sve strane sveta, družilo po kafićima, išlo na utakmice, žurke, igranke, rok koncerte, ljubovalo na morima i radnim akcijama, kupovalo po evropskim metroplama i ismejavalo sve što je dolazilo sa Istoka, jer tamo je vladala sibirska zima i narodi Varšavskog pakta gledali su u Jugoslaviju kao u obećanu zemlju.

Moramo priznati da su jugoslovenski narodi gledali na Istok sa
prezirom, podsmevali su se njihovom siromašnom životu, sprdali su se običajima, luksuzno su se provodlili po njihovim zemljama,
konzumirajući jeftino žene, piće i hranu, ubeđeni da će takvo stanje večno da traje.

Takva bahatost se morala vratiti. Sigla je zaslužena kazna.
To sam najavljivao još u aprilu 1982 kada sam, kao apsolvent, prvi put bio u Rusiji.
Vratilo nam se sve, nažalost, na najgori mogući način.

Jugonostalgičari ne žele da priznaju da je bilo političkih
zatvorenika, da nije bilo slobode štampe i da je komunistička
birokratija vodila državu u bankrot. Ne žele da priznaju da su ljudi
masovno odlazili u inostrantvo da bi našli posao i da standard, kojim su živeli jugoslovenski narodi, nije bio zarađen. Zaboravilo se na tačkice, par-nepar, programe o stabilizaciji, nestašice kafe, deterdženta i ulja,redove u prodavnicama i zabranu vređanja Velikog Meštra.

Kada su svi računi došli na naplatu, Jugoslavija je propala.

Predlagao sam tih godina, videći šta se sprema, videći da puca
berlinski zid i da nastaje neko novo doba, da mi Srbi, kao najveći
narod i kao narod sa najvećim istorijskim potencijalom, prvi izađemo iz Jugoslavije, da formiramo nezavisnu državu Srbiju i da pregovaramo sa ostalim narodima o konfederaciji.
To je bilo spasonosno rešenje za sve južnoslovenske narode.
Rata ne bi bilo.Izbeglo bi se razaranje.
Mogli smo sve da rešimo mirnim putem. Recept je bio da svako plaća svoje račune.
Nema ljubavi! Samo interesi.

Nažalost,  feudalcima južnoslovenskih država je više odgovarao rat.
Oni su se obogatili i dobili svoje feude da vladaju.
Narod je stradao, jer je kritika nacionalsocijalizma bila ograničena među intelektualcima u Krugu dvojke.
Povodljivost je skupo stajala srpski narod.
Ali, nismo još uvek izvukli iskustva iz tolikog stradanja.
Sve se brzo zaboravlja.
Zato pišem i nastupam da se ne zaboravi.

Estradni nacionalisti, druga krajnost shvatanja Jugoslavije, preziru jugonostalgičare i sve što je vezano za ubijenu bivšu zajedničku državu. Oni veličaju Kraljevinu Srbiju, našu drevnu istoriju i zameraju na pogrešnom udruživanju sa Slovencima i Hrvatima. Zalažu se da Srbija ponovo postane kraljevina.

Ali oni sa prljavom vodom hoće da izbace i okupanu bebu. Odbacuju sve jugoslovenske različitosti bratskih naroda i isključivo traže da se usmerimo samo ne sebe i svoj opstanak, prezirući sve vrednosti ostalih balkanskih naroda.
Estradni nacionalisti su ograničeni i isključivi.
Ksenofobični su i dosadni.
Veruju samo u svoju naciju, rasu i krv.
Veruju da su Srbi nebeski narod i da nam nema spasa izvan našeg naroda.
Takav stav je poguban za Srbe.

Naveo sam dva ekstremna stava, koja se isključuju.

Kakav je moj stav?

Ja nisam jugonostalgičar, ali nisam ni estradni Srbin.

Volim svoju naciju i mislim da moramo napraviti modus za zajednički život svih balkanskih naroda.
Volim svoj narod, ali znam sve njegove mane.
Kritikujem te mane i borim se da ih promenimo.
Volim svoj narod, ali kroz njega volim sve narode na planeti.

Prirodno je da više volim slovensku naciju, jer smo potekli iz istog semena.
Prirodno je da više volim Balkan, jer je to naše utočište.
Balkan je kolevka evropske civilizacije.
Ljubav prema Balkanu ne znači da trebamo da imamo zajedničku balkansku državu. Centralizovanu i totalitarističku tvorevinu.
To nam nije potrebno. Slučaj Jugoslavije je pokazao svu tragičnost takve pogrešne ideje.

Sama ideja da se južnoslovenski narodi udruže i odbrane od zločina Germana, Franaka i anglosaksonskih kolonizatora je bila dobra ideja.
Ali, realizacija te ideje je bila pogrešna.
Srbi to nisu shvatili.
Bezglavo su ušli u tu zajednicu.
Srcem.
Nisu napravili nikakvu kalkulaciju.
Zato smo postali i najveći gubitnici raspada.

Svako neka ima svoju državu i svoje račune. Svako neka živi od svog rada, ali zajednički možemo da nastupamo samo tamo gde imamo interese.
Svi smo na Balkanu mnogo mali i možemo mnogo više postići ukoliko budemo sarađivali.
Ali, saradnja podrazumeva da sve otvoreno stavimo na sto.

Ne može se ostvariti zajednica balkanskih anroda ako Albanci, radeći po uputstvima iz Vašingtona, istrebljuju Srbe i svoje teritorijalne aspiracije usmeravaju prema Nišu, gde su ovih dana osvanuli natpisi terorističke vojne grupacije OVK.
Nema mira na Balkanu dok imamo teritorijalne pretenzije na zemlju drugog naroda.
Ako se to tako nastavi, neminovan je novi rat na Balkanu.

Ako budemo pametni i sednemo da se dogovorimo, ne dozvoljavajuči Velikom Bratu, da manipuliše našim predrasudama, onda je to velika mogućnost da nešto valjano uradimo.
Na ovakav način razmišljanja, možemo da izbegnemo nove ratove na Balkanu.
Veliki Brat je spreman, zbog svojih obračuna sa moćnom Rusijom, da ponovo na Balkanu napravi klanicu.
To nikako ne smemo da dozvolimo.

Svaka nacija na Balkanu treba da drži do svojih nacionalnih i
kulturnih vrenosti, jer te različitosti nas spajaju.

Kako nas spajaju različitosti?
Zar to nije oksimoron?

Nije.
Različitosti nas spajaju, jer se u različitostima sadržava naša sloboda.
Poštujem drugu različitost, jer iz te različitosti mogu nešto novo da saznam i da naučim.
Ako smo svi isti, onda je to baruština dosade.
Različitost nas gura da se menjamo i da uživamo u različitim životnim mogućnostima kombinovanja.
Uživamo u lepotama različitosti.

Šta to znači?

Evo, objasniću.

Ja sam Srbin i tako se svuda izjašnjavam. Trudim se da budem najbolji ambasador svoje nacije i da pokažem svu inteleigenciju, kvalitet i sposobnost nas Srba.

Ja sam Srbin koji voli slovenački sonce že zahaja, makedonsko devojče, albanske roka mandoljine, dalmatinske klape, zagorske kajkavske popevke, slavonski bećarac, sarajevske sevdalinke, glamočko gluvo, mostarske kiše, pljevljanske tamburaše, koji voli i Rovinj i Petrovac na moru, i Strmicu i Strumicu, i Mišu Kovača i Čobija, i Boru Čorbu i Lačni Franc,  i Korčulu i Moraču, i Šentvid pri planini i Prominu…..

Ja sam Srbin koji ima braću i sestre, prijatelje i kumove po celoj
bivšoj državi. Rat nije pokvario naše odnose. Naprotiv. Rat je samo pokazao ko valja, a ko ne valja. Rat je samo učvrstio naše odnose, jer rat su izazvali najgori u našin narodima.

Ne treba nama, balkanskim narodima, da dolaze emisira iz sveta da nas svađaju i mire, nego moramo mi sami da pronađemo kako ćemo da živimo.

Politički ološ i tajkuni su u svim balkanskim narodima isti.
Oni nemaju ni naciju, ni kulturu, ni duhovne , niti moralne vrednosti.
Njih samo zanima prevara, otimanje i pohlepno nagomilavanje bogatstva.
Narodi su njihova žrtva i pravi je trenutak da danas to ti anrodi shvate.

Putujem po čitavoj bivšoj državi i vidim da je narod očajan.
Svuda nezaposlenost, siromaštvo i beda.
Svuda apatija i beznađe.
Niko više nema u nikoga poverenja.

Lažnom pričom jugonostalgičara se ne može rešiti današnji problemi.
Jugoslavija je prošlost.
Estradni nacionalisti ne nude ništa. Samo praznu ispričanu priču.
Našim narodima treba nešto sasvim novo.
Nešto što odgovara duhu sadašnjeg doba.

Peta je godina kako radim na projektu povezivanja privrednika Balkana.
Nazvali smo našu asocijaciju –BALKAN BIZNIS CENTAR.
Povezujemo se iz interesa.
Pravimo zajedničke kalulacije.
Svako radi za sebe, ali zajednički nastupamo gde imamo interes.
Poštujemo se i pazimo.
Nema ljubavi. To smo ostavili za naše porodice.

Poštujemo različitosti.
Učimo jedni od drugih.
Ne dozvoljavamo da nas drugi zavade.
I ponosni smo što pripadamo civilizaciji balkana.

Beograd, 16.05.2015.

3 KOMENTARI

  1. Господине Драгаш,

    Југоносталгија је мит а не стварност (бар по мени). Не треба људи да забораве да су 80те године комунизма биле потпуно нереалне и да смо се тада највише задужили. А што се тиче периода времена Броза (пре 80тих година) ту треба рачунати „фактор младости“. Увек ће људи жалити за старим временима. Неко ко је имао 20 година нпр 75те године данас има 60, и наравно да ће те младости (каква год да је била) да се сећа са неком сетом (био је млађи, јачи, чак и ако нема плату могао је као млад човек да потегне па да заради, а данас не може, стигле године). Тако да је то више мит него стварност. Тако је и код Хрвата (бар ја мислим).

    Апсолутно је наравно недопустиво да се ту иде до мржње и крајности, да неко каже „комунизам и самоуправљање је зло“, или да неко каже „капитализам је зло“. Све те крајности су штетне.

    Али постоје неке сурове бројке које сваког југоносталгичара могу да демантују. Основни темељ титоистичке владавине је био да је код нас рај а да је свуда у капиталистичком свету пакао. А ево ја бих поставио питање. Како је то тај велики социјалиста и љубитељ пролетаријата Тито послао око милион и по младих људи из Србије да гастарбајтаре по Немачкој, Аустрији, Шведској …. да раде по капиталистичким и буржоаским фабрикама?? Србија је тада биолошки искадапљена управо захваљујући том споразуму из 1968. (између Југославије и Немачке). Само тај податак говори о реалности те југоносталгије. Па кад је то тако било дивно, што оде толики народ??? Што није остао у дивној нам Југи „где се радило, градило, имало, где су се „лако“ добијали станови…“??? Дакле, то је један од доказа тог мита. (ГЛЕ ЧУДА, ТАЈ СПОРАЗУМ ЈЕ ПОТПИСАН 1968. У ОКТОБРУ, А СТУДЕНТСКЕ ДЕМОНСТРАЦИЈЕ СУ БИЛЕ 1968. У ЈУНУ. СЕТИО СЕ МУДРИ ТИТО КАКО ДА СЕ РЕШИ ДЕЛА СТАНОВНИШТВА, БОЉЕ ДА ШАЉУ ДЕВИЗЕ ИЗ ИНОСТРАНСТВА НЕГО ДА СЕ БУНЕ ПО СРБИЈИ).

    Даље, врло често кад се говори позитивно о Титу, многи кажу: „еее кад је Тито био жив, знао се ред, тад ако направиш неки хаос кад те милиција ухвати…“. Па чекај, јесмо ли ми Срби стока?? Јел ми Срби морамо да имамо диктатуру да би смо имали ред??? Шведска има ред, Норвешка има ред, Финска има ред, а милиција не мора у тим земљама да људима помера бубреге да би завела ред. Једноставно та кукњава за том строгом милицијом која пендречи и заводи ред заправо показује нашу неспособност да се демократизујемо.

    Имало би о томе доста да се пише, али генерално ја мислим да је ситуација следећа: српска интелигенција се само и само и само интересовала за фотељу. Сутра да се светске силе договоре да од Србије остане само Београд, „српска интелигенција“ би поставила само једно питање: „а шта ћу ја да будем у тој новој држави Београд“. Било би их брига и за народ у Београду и ван Београда, само да фотеља остане испод задњице.

    То се најбоље види код изузетне епизоде надреалиста „Кафана код два голуба“.
    https://www.youtube.com/watch?v=cymGRC3VppY

    Ту се види како банда своди рачуне. И они не своде рачуне које је направио народ, него управо рачуне које су направили они, политички олош о коме Ви пишете.

    Најгора особина код нас Срба је што се свега касно сетимо. Наши „националисти“ под Милошевићем (који су до самог пада берлинског зида били комунисти) сетили се у време пада берлинског зида да су АВНОЈ-евске границе неправедне за Србе. Рано су се сетили, велики аплауз. И тако је почео рат. Уместо да наша идиотска елита одмах после демонстрација 1968. и одмах после хрватског пролећа 1971. схвати да се нешто опасно дешава, неее, они су седели у фотељама и надали се трајаће то вечно. Кад су 1974. године променили устав, само су Србију расцепали. Што тада нису дали и Србима у Хрватској поккрајину ако су већ на тај начин решавали национална питања него су само на територији Србије направили две републике??

    Не знам да ли некад слушате Миодрага Зеца. Ја не волим нешто много те филозофе који цео живот проведу на буџету а критикују систем, али има једна ствар коју често понавља и коју бих могао да потпишем. ТИТО ЈЕ ЗНАО КАД ТРЕБА ДА УМРЕ. И он јесте умро на време. Да је поживео још десетак година видели би његови поштоваоци како се руши тај систем, а онда би Тито остао безначајна фигура у историји. Као што се данас нико не сећа Петра Стамболића, Мике Шпиљка, Раифа Диздаревића… тако се нико не би сећао ни Тита.

    Морамо да се памећу вадимо из овог блата а не вађењем комуниста из гробова. Имамо ми митове и данас. Данас исто можете чути „Слоба био бољи од ових, Ђинђић био бољи од оних…“. Све су то филозофи и млатимуди који су играли игре за неке играче на врху пирамиде док је народ стењао у беди. И Ћинђић, и Слоба, и Титови комунисти… сви су они имали своје шефове и сви су пуштани низ воду кад им истекне време. Комунисте су Амери пустили низ воду кад је пропао СССР (нису им више требали). Слобу су скинули кад им није дао базу на Косову (а пре тога је био гарант мира и стабилности). Ђинђића су „скинули“ кад су видели да је одрадио то што треба око довођења Динкића, Лабуса, Питића… и кад је почео да даје чудне изјаве око Косова и Дејтона. Коштуницу су скинули кад се побунио око одвајања Црне Горе и кад је ставио Косово у преамбулу Устава.

    Али како год окренули сви су се они добро „нафатирали“. Мира однела силне милијарде у Москву. Паре са Кипра ко зна где су. Зокијева Ружица (бивша продавачица књига) сад пуна као брод. О осталим Досовцима да не причамо. Људи око Коштунице исто учествовали у пљачкама….

    Данас је доба интернета и ако се сад у наредних 5-6 год народ не пробуди, мислим да ћемо прећи црвену линију кад ће бити касно. Пропала је Троја, Спарта, Византија, Феникија…. нека се нико не чуди ако пропадне и Србија.

  2. Poštovani g. Dragaš,
    Neću da polemišem sa Vama i da dužim jer je tekst koji ste napisali dugačak i opširan i sa većinom stvari iznesenm u njemu se slažem, ali…
    Zar u Vašem opisu SFRJ ne vidite danas jednu drugu državu koja na prvi pogled nema baš nikakve veze sa SFRJ, a to su SAD?
    – Zar tamo ne postoji pored drugih nacija i univerzalna nacija Amerikanac ili Jenki ili Južnjak (suprotno od Jenki…) ili šta god…
    – Zar ne postoje i druge nacije koje ne žele da se ukalupe (Italijani, Irci, Nemci…)…
    – Zar narod ne živi srećno i zadovoljno zahvaljujući prezaduženosti i kreditima koje ne mogu i nikada neće moći da vrate (kažu da su SAD zadužene preko 16 biliona dolara – naših biliona tj. hiljada milijardi po našem sistemu računanja…)…
    – Zar njihov sistem nije sistem ‘leba i igara?
    – Zar nije tamo velika sloboda i demokratija, ali samo do granice kritike režima, tj. bankarskog lobija koji i drži SAD i političare u šaci?
    – Zar nisu SAD najjača ili druga po redu najjača vojna sila na svetu (kao što je SFRJ bila među najvećim vojnim silama u Evropi) i zar vojska SAD ne služi između ostalog i za unutrašnje potrebe (Nacionalna garda – Teritorijalna odbrana)?
    – Zar se u SAD (slučajevi Snouden, Asanž, Bredli Mening…) ne primenjuje prisluškivanje, kontrola stanovništva i sve ostalo (CIA, FBI i ostalih 15-ak obaveštajnih agencija) kao i SFRJ (OZNA, UDBA, KNOJ, KOS, DB…)…
    – da dalje ne nabrajam, verujem da ste shvatili šta hoću da kažem…
    Dakle, da li, po Vašem mišljenju, ako smo već mi bili budale i verovali u tu SFRJ, onda danas postoji preko 300 miliona budala koji veruju u isto takve SAD?
    Da li možda mislite da će se i SAD (ja se nadam da hoće) raspasti na nekoliko od onih 50 država, kao što smo se mi raspali?
    Da li možete Vi da povučete paralelu između svega ovoga?