Početna Sadržaj Rasprave ZEC

ZEC

5461
0

ZEC

 


Prof. dr Miodrag Zec sa Filosofskog fakulteta nedavno je, na predavanju u Novom Sadu studentima, izjavio:


„Mi ulazimo u ekonomsku integraciju koja objektivno ne daje šansu. Moramo da uđemo u EU iz političkih i kulturnih razloga jer očito sami ne možemo da napravimo državu. Strahovito smo mala zemlja i nikako ne možemo sami, zabluda je da je nekadašnja Jugoslavija bila neki faktor – i tada smo bili premali. Sa slabom unutrašnjom tražnjom mi nemamo drugačiji izlaz. Kina to može jer je ona sistem za sebe.“[1]

Nisam uspeo da pronađem da se neko iz stručne javnosti  oglasio povodom ove izjave  profesora  Zeca. Pošto nije niko o ovome ništa napisao, onda meni ne preostaje ništa drugo nego da izanaliziram ovu izjavu. Ona je kapitalno važna za razumevanje položaja naše inteligencije kako u samoj državi, tako i u odnosu prema EU.
Izjava najbolje odražava današnje stanje duha naših estradnih intelektualaca.

Idemo redom.

Ako mi ulazimo u ekonomsku integraciju koja nam objektivno, prema tvrdnjama prof. Zeca, ne daje nikakve šanse, onda se postavlja logično pitanje – zašto mi ulazimo uopšte u ekonomsku integraciju gde nemamo nikakve šanse? Koji je smisao tog ulaženja?

Kako svako udruživanje u ekonomske integracije podrazumeva iskjučivo  ostvarivanje ekonomskog interesa, koji se kvantitativno meri kroz konkretnu izračunatu kalkulaciju u tom integracionom procesu, jer šta osim ekonomskih interesa može biti važno u nekom ekonomskom integrisanju, onda je potpuno neprihvatljivo, neshvatljivo i krajnje opasno da mi ulazimo u ekonomsko integrisanje znajući da nemamo nikakve šanse.

Morate da priznate da je to baš suludo. 

Kada to ekonomsko integrisanje  bez ikakve šanse  sa nekim partnerom radi jedan čovek, onda je to njegov lični problem. Mi možemo da postavimo pitanje –  zašto  on to radi, jer nam je neshvatljiva takva odluka, ali nemamo prava da previše komentarišemo, pošto se radi o ličnom izboru. Možda je čovek zanesenjak, avanturista, kockar, nepromišljen, napaljen, neoprezan, pijan, lud, raskalašan, povodljiv ili jednostavno glup. To je, dakle, njegova lična stvar. Možemo da kažemo, na osnovu ekonomske računice, da je odluka o ekonomskog integrisanju, gde on nema nikakve šanse, promašena i štetna po njega samoga.

Ali kada ekonomsko integrisanje bez ikakve šanse za uspeh sprovodi država, profesorovo MI se odnosilo na Srbiju, kada se to odnosi na 7.199.077 ljudi koji žive u toj državi, onda mi moramo da budemo životno zainteresovani za takav oblik ekonomskog integrisanja jer to direktno pogađa sve nas u državi. Da li su svi punoletni građani Srbije, koji imaju prava glasa, na nekom referendumu glasali za ekonomsko integrisanje u kome nemamo nikakve šanse za uspeh?  Na osnovu kojih ekonomskih parametara, proračuna i matematičkih kalkulacija su glasali? Da li je svima koji imaju pravo da odlučuju  dostavljena precizna matematika naših gubitaka u tom ekonomskom integrisanju gde nemamo nikakve prilike da uspemo?

Pošto znamo da nije bilo referenduma o tom važnom državnom pitanju, da nema nikakve valjane kalkulacije našeg ekonomskog integrisanja, da nema proračuna, analize, biznis plana, da nema nikakve otvorene i slobodne javne rasprave na tu temu, jer su mediji potpuno cenzurisani, onda se postavlja pitanje – zašto se donosi odluka da se izvrši ekonomsko integrisanje u kome gubimo i nemamo nikakve šanse na uspeh? Tačnije, ko donosi tako štetnu odluku za državu?

Znamo da političari upravljaju državom. Oni donose i odluke. Ako donose tako štetene odluke za državu i građane Srbije, onda se postavlja pitanje – zašto to političari rade? Pošto sprečavaju bilo kakvu stručnu raspravu o tom štetnom ekonomskom integrisanju, osim dosadnih prežvakavanja estradnih državnih ekonomista, potplaćenih da služe svim režimima i da lakom konverzacijom zamajavaju javno mnjenje, ne otkrivajući podle namere političara na vlasti, onda je jasno da oni to rade namerno. Zašto rade namerno? 

Ima različitih objašnjenja koja  bih mogo da navedem, ali je presudno samo jedno. Političari su dobili zadatak da to rade, jer im je tako naloženo od svetskih moćnika, koji te provincijalne političare dovode na vlast, dok se čitav demokratski procees pretvara u lakrdiju za sprdanje i zabavljanje  običnog naroda. Pokušaj nekih lakovernih da naše političare opravdavaju da ne znaju šta rade je glupost, jer onaj koji ne zna neki posao da radi odbija taj posao ili, ako baš mora da ga, iz ko zna kojih neekonomskih razloga, prihvati, onda pita one najstručnije, okruži se najumnijim ljudima, šta i kako treba da radi.

Političari odrađuju postavljene zadatke iz svog ličnog interesa, da ostanu na vlasti kako bi mogli da kradu što duže, pa je otuda potpuno razumljivo što taj ucenjeni politički ološ vodi Srbiju u ekonomske integracije u kojima Srbija nema nikakve šanse.

Ako sam razjasnio ovu prvu rečenicu iz citiranog pasusa našega uvaženoga prof. Zeca, koga pozivaju svi mediji da iznese svoje stručno, ekonomsko mišljenje, onda možemo da pređemo na nastavak te rečenice. Naravno, meni ostaje neshvatljivo da prof. Zec kao ekonomista ne govori o ovom ekonomskom paradoksu da Srbija ulazi u ekonomske integracije u kojima nema nikakve šanse da opstane, da nije napravljena nikakva objektivna kalkulacija, da nema matematičke analize i da građane niko ništa uopšte ni ne pita.

Zašto profesore?

Evo, da čujemo njegov odgovor:

,,Moramo da uđemo u EU iz političkih i kulturnih razloga jer očito sami ne možemo da napravimo državu.’’

Kakvo objašnjenje?!

Ekonomista Zec je profesor ekonomije na Filozofskom fakultetu. Nije, dakle na Ekonomskom ili nekom privatnom  ,,drži da nabijem’’ fakultetu, već na znamenitom Filozofskom fakultetu na kome se studira logika, na fakultetu koji se naučno bavi ljubavi prema mudrosti; koji nije ograničen ekonomskim doktrinama. On, poput mnogih ekonomista fah idiota, nakon tvrdnje da nam ekonomske integracije objektivno ne daju nikakve šanse, izjavljuje da moramo da uđemo u EU.


Zašto reč moramo, profesore?

Na osnovu koje ekonomske analize ste došli do toga da moramo da uđemo u EU? Na osnovu koje kalkulacije? Matematike?  Ako ste u prethodnoj rečenici izneli da mi u ekonomskim integracijama nemamo nikakve šanse, opasno  defetističko širenje panike u društvu, za šta europejci mogu da Vas pozovu, u vanrednoj situaciji, u policiju na informativan razgovor; jer europski tržišni fundamentalisti ne podnose širenje defetizma, zašto onda moramo da idemo tamo gde nemamo nikakve šanse? Nema nikakve zdravorazumske logike da se kao naučni radnik zalažete za takav nakaradan i štetan stav po državu, jer sami tvrdite da nemamo nikakve šanse u tim ekonomskim integracijama. Ipak, priznaćete, ta opljačkana država i njeni osiromašeni građani  plaćaju da budete profesor univerziteta i da branite dostojanstvo nauke i struke, da branite  državne interese, jer je to i u Vašem ličnom interesu i svih onih koji žive na budžetu te države. 

Meni je stvarno neshvatljivo da ste usudili, posle one prve rečenice, da izjavite da moramo da uđemo u EU i da tako svojim zvanjem univerzitetskog profesora dovedete građane Srbije u opasnu zabludu, jer ako tako jedan obrazovan, učen i ugledan profesor tvrdi da moramo da uđemo u EU, šta onda imaju da misle svi ostali, koji nisu univerzitetski profesori, naučni radnici, koji nemaju zvanja, koji nemaju diplome, koji su običan narod i koji poseduju zdravu  narodnu pamet i nikako im ne ide u glavu zašto se toliko srlja u ekonomske integracije u kojima nemamo nikakve šanse. Nijedan naš mudri seljak nikada svoje domaćinstvo ne bi pustio u zajednicu u kojoj nema nikakve šanse, jer to komunističko kolhosko shvatanje ekonomije je njemu strano, mada nikada nije čitao „Uzoranu ledinu“ Šolohova, ali je u svom težačkom seljačkom životu, punom muke i jada, toliko ledina uzorao da dobro zna da niko neće da ore njegovu njivu ako nema interesa i niko ne predaje svoju imovinu na poklon drugome u ruke.

Zašto bismo mi bili izuzetak u toj vekovnoj borbi za svoje ognjište, svoju imovinu i svoj interes? Zašto bismo mi Srbi, drevni narod, morali da ustupamo ono što su naši preci hiljadama godina stvarali? Za šta su ginuli,vodilipobune, ustanke i ratove,  samo da bi dobili svoju državu, svoju zemlju, svoju imovinu i svoje pravo na život, svoje pravo da govore srpski jezik, da pišu najstarijim evropskim pismom, da imaju svoj pogled na svet i ne veruju da moraju da se ekonomski integrišu tamo gde nemaju nikakve šanse; uprkos tome, što ih njihov profesor sa Filosofskog fakulteta demagoškim parolama, bez ikakve naučne logike, ubeđuje da moraju da uđu u EU.

Zašto moramo da uđemo u EU?

Mudri seljak Vasilije Petronijević iz sela Ribaševine kraj Užica je izgovorio ono, sada već čuveno pitanje, koje glasi – nije problem da mi uđemo u tu EU, ali kako ćemo mi da izađemo iz te EU?

Profesor Zec nastavlja da objašnjava zašto moramo u EU. ,,Moramo iz političkih i kulturnih razloga’’ kaže on. Sada tek ništa nije  jasno. U ekonomskim integracijama u kojima mi objektivno nemamo nikakve šanse, kako tvrdi profesor, mi ,ipak, moramo da uđemo u EU iz političkih i kulturnih razloga. 

Da li u ekonomskim integracijama važe ekonomski interesi ili politički i kulturni razlozi? Ako važe ekonomski interesi, zašto bi se inače zvalo ekonomsko integrisanje, onda se donosi odluka na osnovu utvrđenih ekonomskih kalkulacija. Kako drugačije da se odlučuje? Ne može ekonomsko integrisanje da se određuje na osnovu političkih i kulturnih razloga. Opet, ako se obrazlaže naš ulazak u EU na osnovu političkih i kulturnih razloga, jer je ekonomsko integrisanje štetno za nas, pa se kao takvo i ne razmatra, onda to tako javno treba i da se kaže. Ulazimo u EU iz prostog političkog voluntarizma i nepoznatih kulturnih razloga, dok se ne razmatra ekonomski aspekt našeg ulaska , jer on za nas nije ni važan.

Ako je to ono što nam je profesor Zec hteo da kaže, onda je taj  njegov stav poguban za naš ulazak u  EU. Zanemarivanje ekonomskog aspekta našeg udruživanja, što je tradicionalna srpska slabost kroz čitav XX vek, jer su profesionalni političari vodili državu i uveli nas u jugoslovenske zablude i magle, bez precizne računovodstvene kalkulacije prihoda i rashoda tog udruživanja, dok su ustanici iz XIX veka bili poslovni ljudi, gazde, proizvođači i knezovi, pa su svoje skupštine uvek počinjali usvajanjem izveštaja o prihodima i rashodima,  stanju ustaničke blagajne, stanju džebane,  broju pušaka, konja i topova, pa tek na kraju su raspravljali o geostrateškim pitanjima daljeg vođenja ustanka. Nama danas nedostaje ta ustanička poslovna logika u donošenju važnih državnih odluka. To mora da se vrati u našu politiku. Bez takve jedne ekonomske logike nije moguće ne samo voditi uspešno državu, nego nije moguće zadržati nezavisnost države. Država koja pravi gubitke u svom poslovanju, koja se narkomanski zadužuje i koja prodaje porodično srebro radi trenutnog punjenja budžeta, neminovno mora da bankrotira i padne u dužničko ropstvo.

Meni je neshvatljivo da ovo moram da objašnjavam profesoru ekonomije na univerzitetu. Profesoru koji bi morao na ekonomski način  da objašnjava, sve sa matematičkim dokazima, zašto je važno da se ekonomski integrišemo u EU. Koji će tom ekonomskom analizom omogućiti da se dobije celovita slika o prednostima za naš ulazak u EU. Kada građani budu imali sve relevantne podatke o značaju ulaska u EU, oni će  lakše moći da donesu na referendumu tu odluku, umesto  da slušaju opšte političke fraze i floskule. To što je otvoreni vizni režim putovanja u EU  civilizacijska tvorevina i što omogućava svakom građaninu da slobodno putuje u neku od  država EU, ne znači, nažalost, ništa većini osiromašenih i pokradenih građana Srbije, koji troše dnevno manje novca nego što holandski farmer izdvaja za svoju kravu, jer oni nemaju novčanih sredstava da priušte sebi putovanje. Ni mogućnost da građani mogu da posete Luvr ili Prado, da vide Veneciju ili Koloseum u Rimu,  Brojgelove i Bošove slike, Akropolj ili lepote Praga, ne znače gotovo ništa , jer većina građana nema novca za ta kulturna putovanja.

Mogu da razumem da profesor klavira ili slikarstva na naš ulazak u EU gledaju iz svoje muzičke partiture ili slikarske palete, razumljivo mi je i mogu to da opravdam, ali da profesor ekonomije na beogradskom univerzitetu ne primenjuje ekonomsku logiku  u razmatranju naših  ekonomskih integracija, da tako lako poništava naše ekonomske interese  i da se poziva na političke ili kulturne razloge, to je za mene skandalozno. 

Šta znači da moramo da uđemo u EU iz političkih i kulturnih razloga?

Koji su to politički razlozi? Nema objašnjenja. Nema analize. Zašto  je politički razlog ulaska u EU veći od političkog razloga ulaska u Evroazijsku uniju? Koji su politički razlozi naveli profesora Zeca da tvrdi kako je Nemačka bliža Srbiji, nego što je to Ruska Federacija?  

Koji su to kulturni razlozi? Nema objašnjenja. Nema analize. Zašto je kulturni razlog ulaska u EU veći od kulturnog razloga ulaska u Evroazijsku uniju? Na osnovu čega je profesor Zec zaključio da je Srbima bliži Balzak od Dostojevskog? Bliži Tomas Man od Tolstoja? Puškin od Šekspira? Rable od Gogolja?

Rečenica se završava neverovatnim zaključkom – jer očito sami ne možemo da napravimo državu. Kakva rečenica?! Kakav zaključak?! Kakav obrt?!

Moramo da uđemo u EU, jer sami ne možemo da napravimo državu.  Mislio sam da mi imamo državu.Kakvu takvu, ali, ipak, našu državu. Profesor tvrdi da mi tek moramo da napravimo državu. Akcenat je na reči –SAMI ne možemo! Profesor Zec očito smatra da smo mi sami nesposobni da napravimo sopstvenu državu, koju su hiljadu godina pre nas napravili i branili naši preci, ali profesor smatra da mi danas nemamo državu i da ne znamo da je napravimo, pa stoga smatra da moramo da pozovemo nekoga drugoga da nam napravi državu. Koga drugoga? Naravno, svevideću u svemoćnu EU, koja će umesto nas vladati nama, koja će nam napraviti državu, jer smo mi glupi, nesposobni, pokvareni, prevrtljivi, debilni, idioti, jer mi ne znamo da napravimo državu, ne znamo da upravljamo sami sa sobom, treba nam starateljstvo, nadzor ili okupacija, treba da dođe neka viša rasa, neka moćnija sila, koja će nas pokoriti, vezati u lance, pobiti, disciplinovati, koja će nam izbaciti iz mentaliteta balkansko ludilo, slovensku dušu, srpski inat, paganske bogove, obožavanje badnjaka, neposlušnost, slobodarski duh, nemirenje sa agresorom, koja će nas uvesti u red, pacifikovati, civilizovati i standardizovati po neonacističkom modelu briselske birokratije, koja će uništiti svako naše drevno sećanje, našu autetičnost, naš nacionalni identitet i koji će nas pretvoriti u podanike i uvesti u vavilonsko ropstvo močvarnog grada.

Gledano iz istorijske perspektive,mudri despot Stefan Nemanja nije trebalo da pravi srpsku državu, nego je trebalo da prepusti mletačko-ugarsko-vizantijskoj administraciji da ga oblikuju prema sopstvenom liku. Učeni diplomata Rastko Nemanjić je mogao, izbegavajući previše da se muči, da ponizno poljubi ruku rimskom papi ili vaseljenskom patrijarhu, despot Stefan Lazarević turskom sultanu, a despot Đurađ Branković ugarskom kralju. Ustanak Karađorđa i Miloša Obrenovića je očito bilo opasno izazivanje Otomanske imperije, koja je bila azijska unija mnogih istočnih naroda, a drska pobeda vojvode Živojina Mišića nad Oskarom Poćorekom je tipično srpsko ludilo, koje nije htelo da prihvati Austro-Ugarsku imperijalnu uniju kao svoje utočište, nego su umislili da znaju da vode državu i da su sposobni da vladaju sami sa sobom.

Srbi! 
Niste sposobni da upravljate sami sobom.
To je očigledno.
Tako tvrdi vaš profesor univerziteta. A ako on tako tvrdi, onda je to sigurno tako, jer je on profesor, univerzitetski učenjak, inteligencija srpskog naroda i on sigurno više zna od tamo nekog gedže, koji hoće da ima svoju državu, koji hoće da ima svoju njivu, kuću, slavu, jezik i običaje. Šta zna taj prosti gedža šta su moderne ekonomske integracije u kojima nemamo nikakve šanse?

Srbi!
Stoko!
Rajo!

Treba da vam dođe okupator i da vas on nauči reda. Treba da vam promeni mentalitet i svest. Promena svesti je prava stvar. To je jedini način da se Srbi pokore. Jedini način da im se ispere mozak. Jedini način da se kazne za sve nevolje koji su naneli toj civilizovanoj krstaškoj Evropi, koja je u hramu u Jerusalimu u jednom danu 1099 pobila 45.000 hrišćana, muslimana i pripadnika judejske vere, pobila ih zajedno  tako da je krv lila potocima, koja je opljačkala sve što je našla u pravoslavnom Konstantinopolju, koja vekovima Srbe smatra nižom rasom, varvarima, pravoslavnim šizmaticima, koje treba istrebiti da ih ne podsećaju na lepensku kulturu i vinčansko pismo, spaliti u naloženim pećima koncentracionih logora, zbrisati sa lice zemlje da im se ime zatre i da više niko nema sećanje na te divlje Srbe koji se stalno nešto kurče, koji pričaju da su drevni narod, koji broje godine tako da su ih nabrojali 7.523 nekakvih njihovih, srpskih godina, koji tvrde da su nebeski narod i da je njihov Nikola Tesla najumniji čovek ljudske istorije.

Promena svesti!
To Srbima treba.
Lobotomija!

Profesor Zec je ovakvim svojim stavom otvoremo pokazao stanje duha srpske malograđanske  inteligencije, sitnokalkulantske, tezgaroške, politički uvek podobne, koja učestvuje u izradi kriminalnog zakona o privatizaciji, kojim se dozvoljava po kratkom postupku banditska rasprodaja Srbije, da bi danas pričao o promašenosti takvog štetnog zakona,poltronske inteligencije, estradno napadne, prevrtljive, lelujavo pripite, koja puzi pred trulim evropskim vrednostima kao seoska džukela pred gospodarem, koja veliča snagu njihove okupatorske moći, skorojevićke inteligencije koja prezire svoj narod, pompadurske inteligencije palananačkog mentaliteta,  koja zadivljena, sve sa otvorenim ustima i raširenim džepovima, u kniks poklonu kleči pred nekakvom lažnom snagom i moći bankrotirane EU, uplašena pred pretnjama Imperije u rastrojstvu da može izazvati nove ratove svojom kaubojskom politikom, slugeranjske inteligencije koja ima osećanje niže vrednosti u odnosu na sve budalaštine i perverzije koje nam dolaze sa bolesnog i trulog Zapada, provincijalne inteligencije koja je zasenjena banalnostima komercijalne civilizacija, odnarođene inteligencije koja pristaje na otvorenu  i sramnu kapitulaciju, na izdaju svih državnih i nacionalnih interesa i  koja  mazohistički traži da nas okupiraju oni koji su u krvavim kolonizatorskim pohodima opljačkali čitav svet, koji danas plaćaju ceh svoje imperijalne politike, jer ih iznutra jedu njihovi vlastiti robovi, koji pokazuju da ne znaju da vode svoje države i koji su čitavu planetu, zbog vlastite pohlepe i odsustva duha, doveli do ruba propasti.

Dođite, porobite nas!
Dođite u ime ostarele i senilne evropske civilizacije na umoru da okupirate Srbe.

Zašto mi, profesore, ne znamo da vodimo našu državu?
Zar jedan profesor univerziteta ne može da vodi državu?
Kako da pravimo državu koju već imamo?

Kako su državu napravili nepismeni srpski seljaci?
Kako je to moguće?

To pitanje postavljam već tri decenije i niko ne može da mi odgovori na njega.
Kako je moguće da nepismeni i neobrazovani srpski seljaci stvore državu, a školovani i učeni profesori univerziteta ne znaju da sačuvaju tu državu, nego pozivaju druge da upravljaju njima?
Kako je to moguće, profesore?

Ko je od 1990. godine do danas upravljao našom državom?
Seljaci? Radnici? Nepismeni narod?
Srbijom su upravljali fakultetski obrazovani ljudi, magistri, doktori nauka i profesori univerziteta.
Pa, kako je onda moguće da su ti obrazovani ljudi potpuno uništili državu i narod, dok su nepismeni srpski seljaci stvorili samostalnu državu Srbiju, koja je svojim okupatorima i ratnim neprijateljima sve do 1974. godine vraćala uzete zajmove?

Neka srpska inteligencija odgovori na ova pitanja. Neka, napokon, položi račune svom srpskom narodu za sve što su mu uradili.

Neka svaki srpski intelektualac odgovori na pitanje – šta sam dao mom srpskom narodu i državi?

Ne mogu više da slušam te uobražene estradne intelektualce, što decenijama trtljaju gluposti u medijima, što presipaju iz šupljeg u prazno, koketirajući sa političkim establištmentom, što predaju iste lekcije studentima godinama, kao da nije izbila svetska kriza, kriza koja je poništila sve te čorbine čorbe teorije, ne mogu više da gledam njihovu prepotentnost i uobraženost, dok nam savetuju da sagnemo glave i da sami primaknemo vratove da nam evropski krstaši stave jaram, jer smo niža rasa, raja, varvari, stoka koja nije europejski moderna, koja ništa ne zna da radi, osim da vuče i tegli taj okupatorski jaram.

Meni nije jasno, zašto je danas srpska inteligencija tako podanički kukavna? Pa, narod ne traži od nje da gine za svoje ideje i da položi život za slobodu nacije.To uvek naš narod radi. Narod se žrtvuje. Danas to više nije potrebno. Ali da je srpska intelegencija pseće ponizna, da maše repom pred moćnim i bogatim gospodarima, da ima nešto lakejsko ponizno u sebi pred Evropljanima, to ne mogu da razumem. Gledao sam mnoge srpske intelektualce kako puze pred domačim i svetskim političarima,  pred ordinarnim barabama, lopovima,  kriminalcima, ubicama i idiotima. Puzi i klanja se srpski intelektualac ,mada im ovi politički skotovi to nikada  nisu tražili, pa sam se uvek čudio zašto je to tako. Zašto puze? Zbog karijere? Plate? Tezge? Projekta? Novca?

Narod  ne traži od svoje inteligencije ništa drugo nego da radi u opštem narodnom i državnom interesu. Narod traži od svojih učenih ljudi da im objasne šta se u svetu dešava, kakva su očekivanja,stremljenja, prognoze i planovi. Narod traži od svojih obrazovanih ljudi da im objasne šta treba da naša država radi da izbegnemo sve greške iz naše krvave prošlosti. Koja je strategija naše države? Šta je najbolje da se preduzme? Koje su vizionarske odluke koje treba da donesemo? Odluke koje će sprečiti da ponovo dođe do stradanja naroda. Odluke koje će preduprediti tu našu večitu tragediju.

To srpski narod traži od svoje inteligencije.
Traži da srpska inteligencija dobro promisli i predloži narodu šta nam je činiti.
Šta je najbolje za državu i narod?

A kada se opredelimo kuda ćemo i kako ćemo dalje, onda će ponovo srpski narod da podmetne leđa i da brani svoju državu i svoju slobodu. Naš narod je vekovima dokazao da je spreman život da podari svojoj državi. Spreman je da se žrtvuje. Niko to ne može osporiti našem narodu.

Nekadašnja srpska inteligencija je uvek bila uz taj svoj siromašni narod. Ma koliko nacionalne odluke bile pogrešne, ti naši srpski intelektualci, vrhunski naučnici i umetnici, briljantni umovi i moralni korifeji, uzimali su puške u ruke i zajedno sa tim svojim prostim i dobrim narodom ustajali protiv okupatora da odbrane nezavisnost svoje države i svoju ličnu slobodu. Ginula je ta srpska inteligencija na bojištima u cvetu svoje mladosti i nikome od tih div junaka naše povesti nije palo na pamet da poziva okupatora da nas osvoji i pokori, da nam uzme slobodu, da nas okuju, da nam menjaju svest i mentalitet, jer mi ne znamo da upravljamo sobom i treba nam neko ko će nas uterati u red i prevaspitati.

Šta se to danas dešava sa našom inteligencijom?
Zašto se toliko odrodila od svoga naroda?
Kakva ju je to zečija uplašenost obuzela?
Čega se toliko plaši?

Srpski narod ne traži ništa drugo nego da bude slobodan i da sam odlučuje o svojoj sudbini. Traži da narodna srpska inteligencija, na osnovu svog znanja, iskustva, pameti i nacionalnih interesa, donese odluku u kojem pravcu Srbija treba da ide.
To je istorijski zadatak naše inteligencije. To treba da radimo.

Nema predaje!
Nema odustajanja!

Branimo sveto istorijsko pravo naših predaka.
Branimo pravo na život i samoopredeljenje naših potomaka.
Branimo naš pogled na svet.
Branimo slobodu Srbije i srpski nacionalni identitet.

Časno je učestvovati u toj pravednoj borbi.

Beograd, 7. 6. 2014.

 



[1] http://www.dnevnik.rs/ekonomija/zec-moramo-krenuti-od-osnovnih-vrednosti