Početna Sadržaj Reagovanja UO

UO

1022
0

Predlažem da se u naredne tri godine obustavi plaćanje svim članovima upravnih odbora u državnim i javnim preduzećima. Članovi upravnih odbora neće više imati nikakva primanja. Pošto je kriza razarajuća, onda je logično da se prihvati ova moja ideja.

Šta dobijamo ovakvom odlukom?

Sprečava se da političari budu članovi nekoliko upravnih odbora i da na taj način ubiraju mesečne prihode od nekoliko hiljada evra, što im omogućava da kapitališu svoje bavljenje politikom i da ne osećaju težinu krize. Oni koji ne osećaju težinu krize ne mogu da se bore za izlazak iz krize. Njima je lično dobro. Nisu zainteresovani da sprovedu sistemske reforme koje će donete dobrobit svim građanima.Takav politički ološ brani postojeće stanje, gde je njima lično dobro, sprečavaju svake promene i bore se za sebe i svoje partijske interese.

 

Istovremeno, pravimo velike uštede u državi. Novac koji je odlazio za članove upravnih odbora može da se preusmeri na finansiranje talentovanih mladih ljudi u nauci i za njihovo usavršavanje na svetskim univerzitetima. Na taj način, višestruko ćemo doneti koristi za zajednicu.

 

Kada se ukinu sve novčane naknade za članove upravnih odbora, onda ćemo videti ko stvarno voli svoju zemlju, ko je patriota, ko želi da pomogne zemlji u krizi, a ko je pohlepni prevarant, politikant, smrdibuba, pokvarenjak, profesionalni Srbin i folirant koji parazitski funkcioniše na raspadu države.

 

Evo, da pođem od sebe.

 

Samo jednom sam bio član upravnog odbora državnog preduzeća.

U periodu 1992-1995 sam pristao, kao privatnik i bankar, da budem član upravnog odbora fanrike DMB u Rakovici. Sindikati su baš tražili da ja uđem u upravni odbor i došli su da me zamole da prihvatim. Uprkos tome, što sam imao velike poslove na svetskom tržištu i što sam bio dosta van zemlje, pristao sam da svoje znanje, poslovne veze i iskustvo ponudim fabrici.

 

Prihvatio sam jer sam radničko dete. Volim fabriku. Volim miris proizvodnje. Mada će to mnogima čudno da zvuči, ali proizvodnja ima neki poseban adrenalin. Neku posebnu magiju koja me puni energijom. Moj otac je radio u ZMAJ-u i moje detinjstvo je vezano za siromašnu Koloniju B, gde smo živeli uz visoku žicu fabrike. E, ta žica je bila granica sa nekim značajnim svetom, koji se nastanio u našem dečačkom životu. Svetom koji nas je hranio i poklone nam donosio.

 

Najlepši trenuci su bili u vreme marende, koja je počinjala u 9.30.  Tada su naši očevi donosili flašice VITASOKA, stariji čitaoci znaju o čemu pričam, prvog našeg gustog soka koji se pojavio na tržištu, koji je imao više voća u sebi od vode. Pili smo taj sok iz malih flašica, koje su naši očevi proturili kroz žičanu ogradu, tako da je samo vrh bočice mogao da prođe kroz kvadratnu mrežu ograde, pa smo mi „dolazili na pojilo“ leti, kada bi se igrali, trčali prema ogradi i prinosili usta, poput teleta koje pose vime majke, savijajući kolena da iscedimo svaku kapljicu iz tog čudesnog voćnog napitka.

 

Radnička deca imaju poseban respekt prema proizvodnji i fabrici, pa sam stoga prihvatio da budem član upravnog odbora DMB, kao jedini privatnik, ali sam moju mesečnu novčanu nadoknadu podelio između dva sindikata. Meni ona nije trebala, jer sam smatrao svojom patriotskom i stručnom obavezom da pomognem fabriku.

 

Slično i danas treba da uradim.

Spreman sam bez ikakve protivnaknade da pomognem. Samo da se nešto pokrene. Samo da se zaustavi ovo dalje srljanje. Spreman sam da uđem u fabrike koje imaju najveće probeleme i da pokažem svoje znanje. Pravi stručnjaci su oni koji rešavaju najteže slučajeve.

 

Sigurno ima još dosta stručnih ljudi poput mene, koji su spremni da pomognu.

 

Zato je važno da niko ne prima nikakvu novčanu nadoknadu. Ako pokrenemo proizvodnju, zaposlimo ljude, nađemo tržište i investitore, tada tim stručnjacima treba platiti procenat od ostvarene realizacije.

 

Zar ovaj predlog nije pošten?

Zar nije poslovan?

 

Nema obnove društva bez morala.

Nema obnove društva bez ličnog primera.

 

Stručnjaci,

Rodoljubi,

Građani,

Braćo i sestre,

 

Pomozimo Srbiji!

 

Sada je Srbiji potrebna naša pomoć. Danas! Odmah!

Kada Srbiju stavimo na noge, kada ona počne da se razvija, vratiće nam sve uloženo.

Moramo prvo nešto da stvorimo da bismo mogli da uzimamo.

 

Branko Dragaš

Beograd, 18.07.2014