Početna Sadržaj Društvo ČEKAJ

ČEKAJ

1148
0

Čekaj! Biće bolje! Trideset godina to slušam! Trideset godina! Jedno te isto! Čekaj! Biće bolje!
I?
Ništa! Svake godine je sve gore. Sve gore! Gde je kraj? Ima li kraja?

Upoznali smo se pre trideset godina. Zabavljali, uzeli, decu dobili, deca nam porasla, na fakultetu su, dobra deca, dobro uče, a mi ne možemo osnovna sredstva za život da im priuštimo. Zašto? Da li smo mi glupi? Lenji? Šta je problem? Gde je problem?

Čekaj! Biće bolje!
Kada će biti bolje? Do kada da čekam?
Prođoše mi godine čekajući. Trideset godina je prošlo kao vreli pesak kroz prste.

Čekaj samo da padne komunizam. Čekaj da odbranimo Srbiju i Srbe. Čekaj da prođe hiperinflacija. Čekaj da prođe bombardovanje. Čekaj reforme. Čekaj privatizaciju. Čekaj da uđemo u EU. Čekaj da nam Rusija pomogne. Čekaj! Biće bolje!

Kada će biti bolje?

Umorila sam se. Verujte, ne mogu više da čekam. Približavaju se pedesete. Ostala sam bez posla. Tranzicija. Ušli smo u kapitalizam. Ko će mene danas da zaposli? Ko? Kome je danas trebam? Mogu da radim. Hoću da radim. Tražim posao. Uzalud. Ništa. Niko ne zapošljava. Svi otpuštaju.

I?
Opet, čekaj! Šta da čekam?

Izredali su se svi na vlasti. I svi su isti lopovi. Svi kradu. Obezbedili su se do kraja života. Potomstvo su obezbedili. Baš njih briga za mene i moju porodicu. Baš njih briga što se nerviram i što me pritisak muči. Sve me muči. Duša me boli. Ne mogu da udahnem. Kao da mi je neko seo na grudi. Šta to njih briga?

Kradu komunisti, socijalisti, nacionalisti, demokrate, pravoslavni, liberali, radikali, naprednjaci, socijaldemokrate, nove i stare stranke. Kradu i otimaju. Moja porodica nema, jer ne znamo da lažemo i krademo. Nisam vaspitana da kradem. Nisam vaspitala decu da kradu. Gde će se oni zaposliti? Kada završe fakultete, šta će da rade? Moraju da beže iz ove uklete zemlje. Moraju da pobegnu od nesposobnih roditelja.

Šta da kažem deci? Sramota me je u oči da ih pogledam. Kako njima da kažem – čekajte! Biće bolje! Kako da im to kažem? Ne mogu! Ne mogu to da kažem! Neću! Ne mogu da ih lažem.

Zar i njima da prođe život u čekanju?
Zar i oni trideset godina da čekaju bolji život?

Ne! Ne, ne! Ne mogu to da tražim od njih.
Neću da se zakopaju u novim nesrećama.
Ako sam ja bila naivna budala, neka oni isprave moju grešku.

Volim svoju Srbiju. Volim ovaj naš narod. Ali, ne mogu da čekam više da se narod probudi. Ne mogu! Dosta sam ih čekala. Dosta! Podvlačim crtu! Nema više čekanja!

Deco, uzmite život u svoje ruke.
Nemojte da čekate.
Nikome ne verujte.
Zaradite bolji život.
Kako?
Vi to bolje znate od mene.

Beograd, 17.10.2014